Aktovi kao motivi

Aktovi kao motivi

Tema je to koja je u neku ruku uska, ali je njezina interpretacija i realizacija rezultirala ponajboljom europskom izložbom ove godine. Koncepcija izložbe bila je jasna — kako ljudsko tijelo utječe na pojedine umjetnike, slikare, kipare i fotografe i kako oni onda oblikuju svoj doživljaj

Gotovo cijelu prvu polovicu tekuće godine, u bolonjskoj Galleria d’Arte Moderna na Piazza Costituzione kod Fiere, bila je otvorena fantastična izložba. Fantastična ne samo po postavu na dva puna kata, djelima koja su dopremljena iz najrazličitijih muzejskih institucija i privatnih zbirki širom svijeta nego i po glavnoj temi koja ju je zaokupljala. Pod vodstvom glavnoga kustosa Petera Weiermaira, istodobno ravnatelja galerije, te brojnih suorganizatora, izložba je dugim naslovom nazvana Il Nudo fra ideale e realtŕ — Una storia dal Neoclassicismo ad oggi. Tema je to koja je u neku ruku uska, ali je njezina interpretacija i realizacija rezultirala ponajboljom europskom izložbom ove godine. Koncepcija izložbe bila je jasna — kako ljudsko tijelo utječe na pojedine umjetnike, slikare, kipare i fotografe i kako oni onda oblikuju svoj doživljaj. Vremenska lenta od kasnoga 18. stoljeća pa do ovih dana dala nam je tako izvanredan pregled na osnovi više stotina izložaka. Jasno su odijeljeni slikarstvo i skulptura od fotografije, izbor je radova nevjerojatan, a imenujete li nasumce nekog umjetnika u tih nešto više od dvije stotine godina, gotovo sa sigurnošću možete reći da je i njegovo djelo pokazano na izložbi.

Uzvišenost gola tijela

Zaokupljenost nagim ljudskim tijelom poznata je od najstarijega doba. Tijekom antike i srednjega vijeka, preko renesanse i baroka do danas, ikonografija je često uključivala golo ili polugolo tijelo, bilo da je riječ o mitovima, legendama, religijama ili posve svakodnevnim pričama. Vrijeme kada je takav izraz mogao šokirati prošlo je, a njegova sloboda danas je, kako se vidi i na izložbi, neograničena. Čovjek je sam sebi civilizacijsko nadahnuće, muškarac ili žena, sa svim svojim tjelesnim savršenostima ili slaboatima, zrcalima duše na vanjštini, od najranijeg doba pa do duboke starosti, od putenih dječačića do naboranih starica, od vlastitih portreta do alegorija, sve to možemo vidjeti na izložbi. Na dva kata pružila nam se prilika da tijekom višesatne lagane šetnje pratimo idealiziranost neoklasicizma Canove ili Thorvaldsena, vrsnost Ingresovih crteža, Degasovih malih skulptura, Rodinovih impresija te Cézanneovih kupača i kupačica, Klimtovu Nuda Vertias... Tu su i simbolisti, fovisti, ekspresionisti, kubisti, nadrealisti, popartisti, akcionisti i mnogi drugi isti.

Veliki raspon umjetnika

Među brojim umjetnicima koje je sve nemoguće nabrojati nalaze se i Egon Schiele, Richard Gerstl, Otto Dix, Georg Grosz, Max Beckmann, Fernand Léger, Henri Matisse, Francis Picabia, Alberto Giacometti, René Magritte, brojni Talijan... Felice Casorati, Ubaldo Oppi, Francesco Clemente te Renato Guttuso, Claudio Parmiggiani ili Carlo Maria Mariani... Mijena prikaza naga ljudskog tijela, bilo erotiziranog, bilo ironiziranog, tijekom povijesti, a posebice unatrag dva stoljeća, gotovo je nevjerojatna. Od ideala ljepote Jacques-Louisa Davida do dematerijaliziranog Dubufetta, od Cézanneovih faseta do hiperrealizma Sam Taylor-Wood i britke Louis Bourgeois. Ovdje se uklapaju Groszova društvena kronika i Picassova multiperspektiva sa Schwarzkoglerovom autodestrukcjiom, Matisseovim kolažima ili Baselitzovim obrnutim aktovima. Nisu zaboravljeni ni Hockney ni Warhol.

Nago tijelo: trajna želja umjetnika

Dva su posebna dijela izložbe. U jednom je fotografija s vrlo zanimljivim primjerima prvih anonimnih fotografskih aktova iz sredine 19. stoljeća pa sve do umjetničkih fotografija Mana Raya s poznatom Kiki. Violon d’Ingres iz 1924. godine, Brassaia, Henrija Cartiera Bressona, Imogen Cunningham, Cindy Sherman, Helmuta Newtona, Annie Leibovitz s portretom Yoko i Johna, Nan Goldin, Chucka Closea i Roberta Mapplethorpea. Pritom je postavljena posebna soba s nešto smjelijim, slobodnijim i vulgarnim fotografijama, gdje je pristup zabranjen djeci mlađoj od četrnaest godina. Uz fotografije, u posebnoj se sobi vrte performansi koji na neki način imaju veze s nagošću i nagim tijelom. Tako su se, među inim, mogli vidjeti Sculture viventi Piera Manzonija iz 1961, Partija šaha s Marcelom Duchampom (1963) gdje gola djevojka parira umjetniku, Anthropometrie (1960) Yvesa Kleina, s valjanjem i otiskivanjem obojenih golih žena po platnu, čije rezultate vidimo i na izložbi, poznate Nitschove akcije Teatra orgija i misterija, lajanje gola i vezana Olega Kulika na prolaznike ispred galerije... Cijela je izložba popraćena dvama velikim katalozima u kojima se s različitih strana pokušava objasniti umjetnička želja za prikazivanjem naga ili gotovo naga ljudskog tijela. Ogledi o nagu tijelu, umjetnosti i igri, priče o vezama između umjetnika i modela te modela i promatrača, poetike aktova, čak i pokušaji pronalaska konkretne razlike između termina golo i nago (naked & nude) samo su dio tekstova u katalogu, od kojih je jedan posvećen slikarstvu i skulpturi, a drugi fotografiji.

Sve u svemu, velika tematska izložba u Bologni koja se bavila aktovima, golim i nagim ljudskim tijelom, čini se sjajno tempiranom, u doba kada smo sa svih strana bombardirani idealnim ljepoticama i ljepotanima. Stoga, pokazujući koliko je estetika promjenjiva kategorija, izložba Il Nudo otvara put drukčijem sagledavanju ljudskoga tijela, baš onakva kakvo nam je podareno.

Marko Kružić