Zauzdani jat

Zauzdani jat

Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1, Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Golden marketing — Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.

Konačno dijalektološki udžbenik — i to štokavskoga i torlačkoga narječja. U dijalektologiji prijeko potrebna i neizostavna knjiga namijenjena studentima kroatistike, kao i svima zainteresiranima za dijalektološka pitanja. Njezin je autor Josip Lisac, redovni profesor na Sveučilištu u Zadru, ujedno i pročelnik Odjela za kroatistiku i slavistiku. Već dugi niz godina u središtu su njegova znanstvenoga interesa dijalektologija i povijest hrvatskoga jezika. Dosad je objavio oko 750 bibliografskih jedinica, među kojima i nekoliko knjiga, Hrvatski jezik i njegovi proučavatelji, Split, 1994; Hrvatski dijalekti i jezična povijest, Zagreb, 1996; Hrvatski govori, filolozi, pisci, Zagreb, 1999.

Štokavski i torlački idiomi

U ovoj knjizi autor je primjenom klasifikacijsko-sistematskoga kriterija obradio štokavske i torlačke idiome kojima govore Hrvati, uz sažet prikaz dijalekata koji pripadaju govornicima srednjojužnoslavenskih govora koji nisu Hrvati. Dosad su velike prinose hrvatskoj dijalektologiji ostvarili D. Brozović, S. Ivšić, P. Ivić i nizozemski dijalektolozi W. R. Vermeer, P. Houtzagers, J. Kalsbeek. Liščeva je zasluga što sustavno, sažeto i metodički jasno iznosi osnovne dijalektološke činjenice, a to knjizi daje iznimnu praktičnu vrijednost udžbenika s osnovnim značajkama i podjelama štokavskoga i torlačkoga narječja.

Zamisao o pisanju cjelovite hrvatske dijalektologije nastala je na poticaj P. Šimunovića sredinom devedesetih godina, a rad na prvoj knjizi započeo je 2000. godine. Obrada je usmjerena na hrvatske govore, a nastala je na temelju dostupne literature i autorovih terenskih podataka. U planu je izrada još dviju knjiga, o čakavskome i kajkavskome narječju, nakon čega bi izišao cjeloviti svezak hrvatske dijalektologije.

Autor je građu podijelio u dva poglavlja — štokavsko i torlačko narječje. Štokavskim narječjem govori se u polovini naselja u Hrvatskoj, cijeloj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji. Hrvatske štokavske govore nalazimo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Italiji (Molise), Austriji (Vlahija u Gradišću), Madžarskoj, Rumunjskoj (Rekaš) i dr. Hrvatski štokavski govori većinom se razlikuju od nehrvatskih štokavskih govora svojim posebnim zapadnim značajkama i vezama s čakavskim i kajkavskim govorima. Autor iznosi granice, prostiranje štokavštine u predmigracijsko doba i daje sustavni prikaz osnovnih fonoloških, morfoloških, sintaktičkih i leksičkih značajki štokavskoga narječja. Tri su kriterija bitna pri klasifikaciji štokavskoga narječja: a) stupanj razvoja akcentuacije (je li akcentuacija novoštokavska ili nije), b) refleks jata (ikavski, ijekavski ili ekavski), c) štakavizam/šćakavizam (je li šć, ž3 ili št, žd). Akcenatski je kriterij strukturalan, jatski je strukturalan i genetski, a suglasnički je kriterij genetski. Uz spomenuta tri kriterija dolaze i drugi, npr. tip deklinacije, postojanje ili nepostojanje imperfekta i aorista.

Prema kriteriju refleksa jata ijekavski su dijalekti istočnohercegovački, istočnobosanski i zetsko-južnosandžački, ekavski su šumadijsko-vojvođanski i kosovsko-resavski. Zapadni je dijalekt ikavski, a samo je slavonski dijalekt mješovit s različitim refleksima jata. Najvažniji je akcenatski kriterij. Lisac odvaja tri novoštokavska dijalekta, i to: istočnohercegovačko-krajiški, šumadijsko-vojvođanski i zapadni, od četiriju nenovoštokavskih dijalekata: istočnobosanskoga, zetsko-južnosandžačkoga, kosovsko-resavskoga i slavonskoga. Prema suglasničkome kriteriju govori se dijele na štakavske, šćakavske i šćakavsko-štakavske. Štakavski su dijalekti istočnohercegovačko-krajiški, šumadijsko-vojvođanski, kosovsko-resavski i zetsko-južnosandžački. Šćakavski su slavonski i istočnobosanski dijalekti, a šćakavsko-štakavski je zapadni dijalekt.

Četiri štokavska dijalekta

Hrvati govore četirima štokavskim dijalektima (slavonskim, zapadnim, istočnohercegovačko-krajiškim i istočnobosanskim), a ostalima u malom broju. Slavonski, zapadni, istočnobosanski i istočnohercegovačko-krajiški dijalekt obrađeni su u posebnim poglavljima s osvrtom na njihovo prostiranje, fonologiju, morfologiju, sintaksu, leksik, genezu i raščlanjenost, a za svaki su dijalekt dani primjeri govora i prikupljena literatura. Zetsko-južnosandžački, šumadijsko-vojvođanski, kosovsko-resavski dijalekt i vlahijsko područje nešto su sažetije prikazani s osnovnim značajkama, primjerima govora i literaturom. U poglavlju Torlačko narječje autor je dao prikaz prostiranja toga narječja, njegove osnovne značajke, uz opis govora karaševskih Hrvata, te govore Janjeva i Letnice, sve popraćeno primjerima i literaturom. Na kraju knjige autor donosi šest dijalektoloških karata: 1. odnos šć/št u slavonskom dijalektu, 2. riječ pijetao u govorima Bosne i Hercegovine, 3. predmigracijski raspored ikavskih štokavskih dijalekata, 4. dijalektološka karta štokavskog narječja, 5. dijalektološka karta štokavskog i torlačkog narječja, 6. predmigracijski raspored srednjojužnoslavenskih narječja.

Nakon ovako preglednoga klasifikacijskog prikaza štokavskih i torlačkih idioma s iscrpnim opusom literature možemo samo poželjeti uspješan nastavak trilogije.

Martina Kuzmić