U potrazi za imaginarnim prostorima

U potrazi za imaginarnim prostorima

Teško je ne zapaziti iznimnu prisutnost i fascinaciju autora novom tehnologijom. Mogućnosti koje se otvaraju iz igre slike, zvuka i pokreta povlače u stalno novo eksperimentiranje i lako prerastaju u samo(za)dovoljnu igru

Ispratili smo još jedan desetodnevni plesni tjedan. (Overdose koji bez obzira na dugo iščekivanje i zadovoljstvo nije lako upiti i promisliti.) Iako plesni centar za sada postoji samo u krasnoj viziji projekta arhitekata, popustili smo pred optimističkim elanom Edvina Liverića, koji nas je nasmiješeno vodio po prostorima budućega centra, impresivnoj prostornoj praznini unutar koje smo na napuhanim stolcima veselih boja (u tradiciji našega sjajnog oskarovca, Surogata) improvizirali dvoranu za tiskovne konferencije i susrete s umjetnicima.

Festival je otvoren 21. svibnja nastupom mladoga finskog umjetnika Tera Saarinena i glazbom Stravinskog u Hrvatskom narodnom kazalištu. Reinterpretacija Petruške, slavne Fokinove koreografije kojom je Djagiljevljev balet trijumfirao u Parizu 1911, nije se potvrdila ni svježinom ni suvremenim odmakom. Nadahnut pojednostavnjenim glazbenim aranžmanom za dvije harmonike Saarinen je Petrušku sveo na jednako pojednostavnjen zamorni ljubavni trokut. Moguće je to i bila ideja djela, jer su ovdje i poznate lutke petrogradskih poklada: Petruška, Balerina i Maur, očito već umorni od stalna igranja iste životne role, no autor je nije ni razradio ni opravdao. Zato je drugi dio programa, Saarinenov solo Hunt/Lov, na Posvećenje proljeća, uz jaku multimedijsku potporu Marite Liulija, otvorio neke nove autorski i plesački zanimljive prostore.

Uopće, teško je ne zapaziti iznimnu prisutnost i fascinaciju autora novom tehnologijom. Mogućnosti koje se otvaraju iz igre slike, zvuka i pokreta povlače u stalno novo eksperimentiranje i lako prerastaju u samo(za)dovoljnu igru. S druge strane nedvojbeno je riječ o moćnom i funkcionalnom, scenskom iluzionizmu. Na umjetnicima je da iskoriste nove scenske svjetove umjesto da poput marioneta posluže prezentaciji strane sile?!

Točna je napomena da ovogodišnjem Tjednu nedostaju velike predstave, za širu publiku, neki primjer autoritativnog mainstreama suvremene svjetske plesne scene, jake trupe, kao što su bili Batsheva ili Sankai Juku. U tom smislu najbliža je velika predstava došla iz Južnoafričke Republike. Provokativna i angažirana Robyn Orlin dovela je na scenu cijelo razigrano crno pleme, i u neobično snažnu spoju afričke tradicije i suvremenoga plesnog kazališta, prisilila publiku da preispita svoja stajališta i znanja o Africi, AIDS-u i odnosu spram zaraženih osoba.

No, ovogodišnji je Tjedan zato predstavio niz dojmljivih komornih autorskih propitkivanja vlastita tijela i pokreta, kao i odnosa različitosti i bliskosti u duetima. (Neobično je tek što ni jedan viđeni pas de deux nije postavljen u heteroseksualnoj izvedbi?)

Plesati glazbu bez zvuka i pokreta

Kao najuspjelija večer 21. tjedna nametnula se srijeda 26. svibnja, kada je publiku u Gavelli oduševio mladi, žestoki i strastveni izraelski ženski dvojac Yasmeen Godder i Iris Erez, da bi nakon toga u Tvornici dva duhovita gospodina srednjih godina, britanski plesač i koreograf Jonathan Burrows i talijanski skladatelj Matteo Fargion, jedva se dižući sa stolaca, prateći pažljivo partituru na podu, i jedan drugoga, izvela svoj Both Sitting Duet. I dok su Two Playful Pink nepredvidive i neuhvatljive, čak bestidne u uzvišenom značenju te riječi u slobodi tijela (a pink je boja mesa...), zaigranosti mišića i čudesno izvedenih impulsa, muški duet mirno je i racionalno precizno slagao svoje plesnoritmičke uzorke, plesao — začudo ipak čujnu — glazbu bez zvuka i pokreta, služeći se pritom uglavnom samo pokretima ruku. Oba dueta savršeno dosljedna, svaki na svoj način duhovit i znakovit, a međusobno u potpunoj suprotnosti.

Domaće snage, na privremenom radu u inozemstvu, potvrdile su svoju pripadnost europskoj sceni, ali i autorsku autentičnost. Ivana Müller i dalje plijeni duhovitim pomacima svojih koncepata. Ovaj put bavila se znanstvenim istraživanjem težine teških misli, odnosno pokušala je odgovoriti na pitanje: Ako su moje misli teže nego inače, je li i moja glava teža nego inače? Ako je moguće izvagati ljudsku dušu, zašto to ne bi bilo moguće učiniti i s mislima?

Andrea Božić, trenutno na postdiplomskom studiju iz koreografije i novih medija na Theaterschool u Amsterdamu, krenula je u potrazi za imaginarnim prostorima od stiha Lewisa Carrolla, pisca koji je uspješno prelazio na drugu stranu zrcala: He thought he saw an elephant. To mislio je da je vidio Božić varira u čudesnim igrama stvarnih i umnoženih osoba, otvarajući digitalnim prerađivanjem sve dalje i dalje svjetove. Očito je riječ o nevjerojatnim prostorima, koji ipak tek pokušavaju slijediti ljudsku maštu u bljeskovima misli, konstrukcija, osoba, proživljenih situacija, u svemu što trči kroz našu glavu, upadajući u nju često bez pitanja...

Prijenos tišine

Jasna Vinovrški nedvojbeno pripada tradiciji esenske visoke plesne škole (nedavno smo vidjeli solo Henriette Horn, istih korijena), no karakterističnu odnosu spram svakodnevnih predmeta ona udahnjuje osebujan duh i humor. Mittelwelle AFC/Srednji val AFC naslov je njezina komada, gdje AFC označava funkciju automatske kontrole frekvencije. Poistovjećivanje sa starim radijem koji u prostoru prepunu signala i šumova traži onaj pravi, najbolji, ili se čak koji put odlučuje za prijenos tišine, dojmljiva je, suptilna priča umjetnice, slobodnjaka i stanara svijeta, odnosno stranca. Na početku je nalazimo kako se koprca stisnuta u premalu ormaru, koji je u prostoriji u kojoj je sve naopako. Svjetiljka je prenisko, gotovo do poda, stolac je preokrenut, krevet stoji uspravno uza zid. Nije tako teško izići iz ormara, ali treba pronaći i urediti svoj prostor, da bi se moglo slobodno kretati. Iznimno je duhovita i sjajna cjelina posvećena savladavanju birokratskih pravila, jednakih valjda u svim zemljama svijeta, kao i tekst o starom radiju koji također ima svoje papire da bi mogao nesmetano prelaziti granice, boraviti i djelovati u nekoj (bilo kojoj) zemlji. Naglašena samoća iščitava se jednako kao izoliranost osjetljiva bića kao i osamljenost u stranoj zemlji.

Nakon dugogodišnje odsutnosti Marjana Krajač konačno se predstavila i u domovini. Zavodeći Pabla Escobara vrlo je neobično, izrazito žensko propitkivanje očajničkoga terorističkog čina, odnosno sudbine kolumbijskog kriminalca koji je usprotivivši se SAD-u ujedno bio i nacionalni junak.

Aleksandar Acev je s riječkim Prostorom + »napravio« Kurzschluss, projekt za dvije izvođačice. Mila Čuljak i Urška Lušić vrlo hrabro pristaju na potpuni kuršlus, koji se ogleda u odnosu zadana kostima (visoke pete, uske suknje, uske majice) i vlastita tijela koje se u tom kostimu, u tom prostoru, među tim rekvizitima (okrenuti stolovi i stolci) ne snalazi, dapače, sve ga to, u svakom pokretu, deformira, a sve groteskniji, očajnički napori plesačica završavaju grubim padovima. Nesklad osobnosti i okoline, koji je u nekadašnjim mimskim nastupima Aceva dirao finom stilizacijom i rezultirao tužnim smijehom, ovdje začuđuje potpunim brisanjem kultiviranog, odgojenog pokreta. Kretnje su razbacane, izbačene iz tijela, kao što su i ta tijela izbačena u krivi prostor. Svakako vrlo dosljedno proveden koncept, ali pomalo zatvoren u kaotičnoj odbijajućoj grubosti.

Na Tjednu je zasluženo našao mjesto i Pravdan Devlahović sa svojim solom Walk This Way te već također predstavljeni radovi tzv. mladih hrvatskih koreografa: Nensi Lazić, Selme Banich i Silvije Marchig te Andreje Kumpar. (Usput, sve redom povratnice s inozemnih visokih škola.)

Zamor materijala

Zagrebački plesni ansambl u suradnji s Teatrom &TD premijerno je izveo Isto Ksenije Zec. Suprotstavljena su dva dueta, kao i odnosi unutar njih: prvi koji izvode Zrinka Lukčec i Darija Doždor, čist, minimalistički u kostimu i sekvencama, otvorio je vrlo zanimljiv prostor u koji ulaze karakterizirane i kostimom i pokretom Snježana Abramović i Almira Osmanović. Mladi dvojac u bijelom neopterećeno se kreće bjelinom prostora, međusobno vrlo blizak u apstraktnoj stilizaciji osobnih sekvenci, a dvije poznate žene hrvatske plesne (u najširem smislu) scene suprotstavljene su stilskim izrazom i plesnom tehnikom, ali i povezane zrelošću godina i zamorom materijala. Ples kombiniraju s tekstom, svaka nekim svojim privatnim pričama, uglavnom vezanim uz bavljenje plesom. I dok je kontrapunktiranje stilskih različitosti i izvođačkih osobnosti na razini pokreta vrlo zanimljivo i duhovito, tekst unosi element karikaturalnosti koji se ne uklapa u fluidnost strukture, nego zaustavlja tijek, i sam proces transformacije plesnog materijala. Kraj, u kojem se sve četiri plesačice nalaze u plesu, različite, a opet zajedno, vratio je i potvrdio prvobitnu ideju, no cjelovitost je predstave izgubljena.

Projekt Torsia Emila Matešića, kojim se nakon višegodišnje stanke pokušalo vratiti i autora i Balet HNK-a na Tjedan suvremenog plesa, pokazao se, u najmanju ruku, vrlo krivim. Vjerojatno je to bio dug laureatu koreografskoga natjecanja i nekadašnjoj nadi zagrebačke izvedbene scene, no Matešić je nedvojbeno uznapredovao samo u iznimnim marketinškim sposobnostima. A što se tiče zagrebačkoga baleta i primjerenosti programu Tjedna, spomenula bih da je tih dana u HNK-u igrao i Cirkus primitif balet Staše Zurovca, djelo i autor nezaobilazni u poimanju suvremene hrvatske plesne scene.

Maja Đurinović