Sve nijanse strasti i patnje

Sve nijanse strasti i patnje

Talent, umjetnička zrelost, iskustvo i urođen instinkt za poniranje u bit karaktera Vlatki Oršanić bili su tek sredstvo sa svrhom da pjevački i scenski uživljeno oblikuje jednu od najzahtjevnijih uloga sveukupnoga sopranskog repertoara

Slovensko narodno gledališče u Ljubljani omogućilo je hrvatskoj sopranistici Vlatki Oršanić puni sjaj proslave 25. obljetnice njezina umjetničkog djelovanja. Kao i prije nekoliko mjeseci u Zagrebu, velika je vokalna umjetnica rodom iz Zaboka svoj radni jubilej željela, u kući u kojoj je počeo njezin pjevački život, okruniti izvedbom jedine prave pjevačice među velikim opernim ulogama — Puccinijeve Tosce. No, za razliku od Zagrebačke opere, Ljubljanska je opera svečanu priliku shvatila mnogo ozbiljnije. Upravo je sopranističinu obljetnicu dr. Borut Smrekar, ravnatelj te susjedne institucije, iskoristio kao povod da ovogodišnju iznimno uspješnu sezonu — tek nešto više od mjesec dana nakon premijernih izvedaba dviju opernih jednočinki 20. stoljeća (Waltonova Medvjeda i Poulencovih Terezijevih dojki) — blistavo završi prvom ljubljanskom opernom premijerom u Ujedinjenoj Europi. Dostojno najviših europskih standarda, posve u duhu novoproširene multinacionalne zajednice probranim je domaćim interpretativnim snagama oko slavljenice pridružen odličan redateljsko-scenografsko-kostimografski tim iz inozemstva.

Tek u primjerenoj okolini, uz uvježban orkestar pod palicom karizmatična splitskog maestra Lorisa Voltolinija, koji je već osmu godinu za redom šef dirigent orkestra SNG-a, te uigrane interprete u dojmljivoj gotovo filmskoj mizansceni, primadonine su neupitne operne kvalitete mogle doći do potpuna izražaja. Njezinim ponajboljim kreacijama iz predstava većih i manjih europskih opernih kuća, čije su fotografije njoj u čast ovih dana izložene u predvorju kazališta — a među kojima istaknuto mjesto zauzima i nedavna zagrebačka Lady Macbeth Mcenskog okruga — sada se ponosno može pridružiti i ljubljanska Tosca.

Poniranje u bit

Talent, umjetnička zrelost, iskustvo i urođen instinkt za poniranje u bit karaktera Vlatki Oršanić bili su tek sredstvo sa svrhom da pjevački i scenski uživljeno oblikuje jednu od najzahtjevnijih uloga sveukupnoga sopranskog repertoara. Temperamentnom gestom tumačice — bez, u opernu svijetu tako česta, površinskoga glumatanja — svoje je gledatelje u publici gotovo spontano pozivala da s njom suosjećaju u svim nijansama ljubavi, strasti, ljubomore i patnje. U svojem profilu slavne rimske pjevačke dive u toj operi osobita je maha dala dramatski usredotočenu izražaju svojega tamnog soprana, koji se tako skladno uklopio u kompleksne slojeve Puccinijeva belcanta. Njezin topao i istovremeno prodoran glas, pa tako i elegantno okretna pojava, zagospodarili su kazališnim auditorijem i scenom na prvoj reprizi predstave nakon premijere (u četvrtak 27. svibnja), kojom je u subotu, 29. svibnja, svečano obilježen njezin četvrtstoljetni umjetnički put.

Profinjeni senzibilitet za osuvremenjen višeslojni pristup opernoj režiji u skladu s vremenom u kojemu živimo pokazala je suradnjom s njemačkim redateljem G. H. Seebachom, u čijem je shvaćanju djela Tosca triput poražena: kao žena u muškom društvu, kao umjetnica u totalitarističkom sustavu i kao alegorija opernoga belkanta. U tom smislu on minuciozno razrađen splet karaktera, smješten u apstraktnoj sredini bez jasne vremenske određenosti, vodi između fikcije i zbilje nezaustavljivu padu čovječnosti, sreće i dostojanstva prema konačnoj smrti. Ali kako klinička smrt nije i realna smrt za kategorije kao što su umjetnost i ljubav, tako Seebachovi Tosca i Cavaradossi u završnom prizoru nakon njegova strijeljanja i njezina samoubojstva zakoračuju u život poslije života te združeni u ljubavi odlaze sa scene.

Prvi put u ljubljansko SNG-e, a već peti put na zajedničko stvaranje opernih predstava, redatelj je na suradnju pozvao austrijskog scenografa Hartmuta Schoerghofera te njemačku kostimografkinju Ragnu Heiny (koja je diplomirala na salzburškom Mozarteumu kod Herberta Kapplmüllera, scenografa i kostimografa koji je prošle godine svojim uradcima za Mozartov Idomeneo iz temelja uzdrmao zagrebački HNK). Skladni se trojac posljednjih godina, radeći na produkcijama u Innsbrucku i Grazu, uspješno specijalizirao za vizualizaciju Verdijevih opera (Macbeth, Don Carlos, Trubadur i Othello), dok je na svoj prvi pučinijevski izazov odgovorio nizom galantno efektnih rješenja. Prostori Crkve St. Andrea, Scarpijina ureda u palači Farnese i terase Anđeoske tvrđave ocrtani su širokim jednostavnim linijama, svjetlom i zatvorenošću u kojoj bitnu ulogu imaju vrata.

Kostimi klasičnih krojeva novijega doba, kostimi, frakovi i baloneri, bojom su vezani uz profile likova koji ih nose: žarkocrvena — Tosca, bijela — Cavaradossi i crna — Scarpia i njegovi žbiri. Mnoštvom svjetlosnih efekata u kreiranje atmosfere i isticanje detalja u radnji i na sceni uključio se spretni oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak.

Enčev kao Scarpia

U narav dvojice protagonista oko Tosce uvjerljivo su se uživjeli iskričavi tenor velika volumena Jure Kušar kao herojski ljubavnik Cavaradossi te dramski istaknut bariton Valentin Enčev kao manijakalno opsjednut sadist Scarpia. Sve redom dobri basovi iz stalna sastava SNG-a Ivan Andres Arnšek, Saša Čano, Zoran Potočan i Silvo Škvarč istaknuli su se u ulogama Angelottija, Crkvenjaka, Sciarronea i Ključara, kojima je kontrast bio svijetli tenor Matej Vovk kao agent Spoletta. Dvojnike Tosce i Scarpije u Scarpijinoj erotskoj fantaziji za vrijeme zborskog Te Deuma tumačili su glumci Claudija Sovre i Drago Grabnar, dok je Pastirica u posljednjem činu anđeoskim pjevom predstavila lik umiruće ovozemaljske Tosce.

Izvrsna predstava s mnoštvom drukčijih inovativnih tumačenja tradicionalnog predloška svakako se preporuča pogledati.

Jana Haluza Lučić