Stilska ravnoteža

Stilska ravnoteža

Već davno definiran pojam europski jazz ne bez razloga u glavama mnogih asocira na neke najmodernije stilske pravce, poput fuzijskog, free, avangardnog ili čak radikalnog eksperimentalnog jazza. To dakako nije točno jer u europskom jazzu nalazimo impozantan broj izvrsnih interpreta klasičnog i mainstream jazza, među kojima, što napose veseli, i mnogo mladih. Svi oni unatrag desetak i više godina upostavljaju stilsku ravnotežu, pa čak i nadjačavaju sad već manje-više potrošene džezističke avangardiste i eksperimentatore. Jedan je od najsvježijih primjera za tu tvrdnju pojava mladoga njemačkog gitarista talijanske provenijencije Lorenza Petrocce. On u najboljoj tradiciji klasične generacije američkih jazz-gitarista: Mudella Lowea, Tala Farlowa, Jimmyja Raineya, pa i nedavno preminula Barneya Kessela, u europskim okolnostima dakako, nastavlja jedinu ispravnu liniju tretmana tog instrumetna u jazzu.

Njegov posljednji CD, nazvan po znanoj melodiji Burtona Lanea On A Clear Day spomenute tvrdnje beskompromisno potvrđuje. Potvrđuje ih i po interpretativnom pristupu, po izboru materijala za disk, pa i po formaciji klasičnoga trija s kontrabasom, koji svira njegov brat Davide Petrocca, i bubnjevima za kojima sjedi pouzdani Armin Fischer.

U sviranju se gitarista Petrocce potvrđuje i već provjereno pravilo da se istinski džezist prepoznaje po svojim interpretacijama već provjerenih skladbi, a tek potom po originalima, koje dakako nitko ne podcjenjuje. A to u Petrocce nalazimo od prve do posljednje točke programa odabrana za CD On A Clear Day, koji započinje izvedbom glasovite skladbe Duke Ellingtona, Satin Doll. Tako već na samu početku slušanja diska Petroccu prepoznajemo kao izrazitog melodičara i harmoničara, kojeg je možda još vrednije poslušati u izvedbama harmonijski zahtjevnih balada Angel Eyes, Polka Dots And Moonbeams te napose u melodiji Charlieja Chaplina Smile. Lorenzo Petrocca svira s mnogo ukusa i sredozemne melodičnosti, bez nepotrebnih improvizacijskih akrobacija ne glede na odabrana tempa. A ta se mijenjaju u srednja u skladbama Dukea Ellingtona In A Mellowtone, Cherokee Raya Nobla ili Moonglow Willa Hudsona, koja je još davno proslavila legendarnoga Lionela Hamptona. Najbrži je tempo već po svom značaju dobila be-bop tema Sonnyja Rollinsa, Oleo, izvedba koje zahtijeva zavidnu tehničku pripremljenost svih članova trija, a koja se kao standard svira danas ravnopravno s djelima američkih skladateljskih velikana Dukea Ellingtona ili Georgea Gershwina. Na kraju valja spomenuti i blues, koji gotovo nikada ne izostaje iz programa albuma i diskova mainstream jazza, pa nije izostao ni s ovog. Petrocca je posegnuo za jednim iz bogate autorske radionice kontrabasista Raya Browna, koji je nazvan Deyection Blues. Klasičan je to blues u izvedbi kojeg uz Petroccu solističke dionice sviraju članovi trija, izvrsni kontrabasist Davide Petrocca i nadareni bubnjar Armin Fischer, također istaknuti glazbenici mlađe generacije europskih džezista.

Gotovo decentan način sviranja trija Lorenza Petrocce ni u jednom trenutku ne zamara, sve su izvedbe ugodne za slušanje, što također ukazuje na džezističku i glazbenu zrelost tog iznimnog gitarista današnje europske jazz-scene.

Mladen Mazur