Snovi stvarniji od stvarnosti

Snovi stvarniji od stvarnosti

Oduvijek me zanimalo što ljudi sanjaju. Svi mi sebe i druge doživljavamo kao budna, racionalna bića, a više od trećine života, naime dok spavamo, to zapravo nismo

Kata Mijatović je projektom Izabrani snovi, koji je tijekom svibnja u zagrebačkoj Galeriji Karas kao instalaciju i performans ostvarila i pod naslovom Stvarniji od stvarnosti, zaokupljena nekoliko godina. No, ishodište bavljenja temom sna nalazimo i u njezinim prijašnjim ostvarenjima pa čak možemo ustvrditi kako umjetnica cjelokupnu praksu, a na to upućuju i nazivi instalacija, performansa ili web-zapisa (Kako je u nesvjesnom, Povratak iz nesvjesnog, Nisam svjesna, Mreža snova), vrti oko pitanja sudara unutarnjeg i vanjskog bića. Zanima ju istražiti koliko nesvjesno ili san može odrediti zbilju, koliki je njihov udio u slaganju krhkih fragmenata identiteta. Pri tome ne ostaje na razini subjektivnoga nego, a to je naglašeno upravo u Izabranim snovima, upletanjem Drugoga, kojem prepušta ulogu katalizatora interpretacije, nastoji otvoriti pitanja o egzistenciji, položaju čovjeka, a posebice umjetnika, u povijesnoj i društvenoj okolini.

Katu Mijatović, koja je jednom zapisala Čini se kao da na javi spavamo, a u snovima se budimo pitali smo otkud zanimanje za tu temu.

— Snove sam počela zapisivati 1991. jer sam cijele te godine sanjala intenzivne, uznemirujuće snove koji su me budili. U njima su se kao lajtmotivi pojavljivali perje i voda. Skupljala sam perje koje je padalo s neba, nalazila sam ga u šumi, na prozorskoj dasci, u grmlju, prašini. Nakon toga krenuli su snovi u kojima je, bilo što da se događalo, bilo povezano s vodom. Kada sam deset godina poslije čitala te zapise, mogla sam samo ustvrditi kako su gotovo nepogrešivo predočili cijeli moj život. A isto tako nagovijestili kakve dramatične promjene čekaju i mene i sve koje sam poznavala. Uvjerila sam se da ja koje sanja posjeduje stanovito znanje pa i mudrost, često nedostupnu našem svjesnom biću, nevezanu uz proživljeno, iskustveno. Činilo mi se kao da nas ja koje sanja poznaje bolje od budnoga ja.

Napokon okrenuli ste se i prema snovima svojih prijatelja i znanaca. Većina njih su umjetnici, ali i ako to nije slučaj, često znate istaknuti kako su snovi i umjetnost vrlo blizu jedno drugom.

— Oduvijek me zanimalo što ljudi sanjaju. Zatim tu je ta tako očigledna dvojnost sna i jave. Svi mi sebe i druge doživljavamo kao budna, racionalna bića, a više od trećine života, naime dok spavamo, to zapravo nismo. Na javi, u svakodnevici, manje-više funkcioniramo kao predodžbe sebe samih, kao socijalne konstrukcije, ali u snovima smo doista ono što jesmo u trenutku njegova odvijanja. Živite li s nekim dvadeset godina ili se tek upoznajete, osjetit ćete njegovu ili njezinu osobnost upravo kada vam ispriča neki od svojih snova. Možda bi ljudi pri prvom susretu umjesto općih mjesta i razgovora o tomu gdje žive i što rade trebali jedni drugima ispričati neki svoj san. Eto, to je bio i razlog zašto sam počela raditi sa snovima drugih. I što sam zapazila? Fascinantan je način na koji san, da bi prenio poruku, slaže slike, koliko ondje ima metafora, kako je u njemu izgrađena atmosfera pa i alegorijske scene. Po tome je san nedvojbeno nalik umjetniku ili, bolje rečeno, umjetnik je nalik na ja koje sanja. Nije slučajno da je jezik snova najbliži onom poezije. Svaki čovjek, bez obzira na obrazovanje ili iskustvo, u snu je umjetnik. Noću gradimo krasne ili strašne svjetove, koji s jutrom nestaju. Zar to nije snažna poruka?

Za Galeriju Karas, osim instalacije Izabrani snovi / Stvarniji od stvarnosti posljednjega dana trajanja izložbe izveli ste i performans Željkov san. Izabrane snove i u ostalim smo prijašnjim realizacijama imali prigode vidjeti kao instalacije ili performanse. Otkud ta potreba, od samih vaših početaka, razlaganja koncepta u nekoliko medija?

— Namjera nije unaprijed smišljena. Ideja, odnosno rad, nameće medij u kojem će biti izražen. Ako govorimo s čisto formalne strane, prevođenje koncepta kroz više medija funkcionalno je pitanje. Jer, često mi se dogodi da se ideja, da tako kažem, prelije preko ruba pa ono preliveno nastojim uhvatiti u drugu posudu. To se dogodilo i u ovom posljednjem radu, gdje sam kombinirala instalaciju i performans. Iako mogu stajati i odvojeno, zamišljeni su kao cjelina. Performans rasvjetljuje i pojašnjava instalaciju i obrnuto. A, dakako, takav način rada bio je postao u jednom trenutku važan zbog pitanja osobne umjetničke slobode. I hrabrosti. Odlukom, primjerice, da ideju prevedem u performans morala sam suspregnuti strah od javnoga nastupa pa i suočiti se s ostalim svojim životnim i umjetničkim strahovima. Na kraju, vjerujem da sam na dobitku, neke su blokade nestale, oslobodio se protok ideja. Vlado Martek zapravo je to najbolje izrazio rečenicom Ma što radili, budite hrabri kao umjetnici.

Što je s tonskim zapisima? U Izabranim snovima / Stvarniji od stvarnosti instalaciju prati vaše čitanje dvadeset dva odabrana sna, a na glazbu ili čitanje, u jednom slučaju i simultano prevođenje za njemačku publiku, nailazit ćemo u gotovo svim vašim projektima.

— Radovi, a posebice performansi, na taj način dobivaju na sugestivnosti jer zanima me pogoditi točno u središte određenog osjećaja, emocionalnog stanja. A kako je uglavnom riječ o snovima, postavljam i pitanje mogućnosti prevođenja sna u pisanu, pa onda i formu govora. Taj fenomen razumljivosti sna posebice sam naglasila u performansu Izabrani snovi, koji sam lani izvela u Hannoveru. Dok sam izgovarala tekst na hrvatskom jeziku, prevoditeljica ga je istovremeno govorila na njemačkom.

Ide li projekt Izabrani snovi dalje?

— Namjeravam ostvariti web-projekt, na internetu stvoriti i otvoriti datoteku snova, tekstualnih zapisa na različitim jezicima. Mislim da je internet pravo mjesto za skladištenje snova.

Ružica Šimunović