San na javi

San na javi

Martina Aničić, Nebeska košarka, Znanje, Zagreb, 2004.

Razmišljajući o količini vlastita optimizma, zapažam da su se nagomilane zalihe ružičastoga pogleda na svijet istanjile, što ne začuđuje s obzirom na to da više vremena provodim razmišljajući o prošlosti i maštajući o budućnosti nego živeći u sadašnjosti. Život izvan sadašnjosti ne ostavlja mjesta za smijeh ili ne daj Bože gromoglasno cerekanje budući da mi je prebivalište na jugoistoku Europe, što ga neki nazivaju sasvim pogrešno Balkanom, no da su i u pravu, uvijek ih se može pljusnuti činjenicom koju je volio isticati jedan moj profesor, naime, da su i stari Grci Balkanci. Vrlo brzo skrećem s teme pa da se vratim na stari put vezan uz optimizam koji je ponajviše stvar gledišta, a ne toliko zadanih okolnosti. Da sam ja ili netko drugi od mojih sunarodnjaka imala priliku porazgovarati s onim gore, zasigurno bih se rodila negdje zapadnije ili pak, što se mene tiče, sjevernije, no s druge strane mogla sam ugledati svjetlo dana i u Afganistanu.

Iz navedena razglabanja očito je da od lošeg ima i goreg, što baš i ne pridonosi utjesi. Kažu, ako se dobro sjećam, s tim da moje pamćenje nije odveć pouzdano, da se najviše smiju Meksikanci premda, ako ćemo vjerovati indijskim religijama, oni tamo otplaćuju karmički dug počinjen u bivšim životima; i mi u usporedbi s njima imamo sreće u ovoj inkarnaciji. Šalu na stranu, moram priznati da se ne smijem koliko bih trebala i da sam toga samo ponekad svjesna. Ovaj put na moju me ne baš optimističku narav podsjetila neobična spisateljica Martina Aničić, autorica pomaknute zbirke kratkih priča pod naslovom Nebeska košarka. Zašto je pročitati, ponajprije zato što košarku igraju božji plaćenici iliti anđeli čuvari odgovorni svom poslodavcu, zato što poput većine glavna junakinja boluje od futurizma samo što je ona svjesna svoje dijagnoze, nadalje jer joj vrhovni poslodavac i nije odveć sklon, što ona prima na vedar i zafrkantski način.

Zbirka sa nešto više od tridesetak priča povezana je likom glavne junakinje alias autorice, koja u svm pričama komunicira s dodijeljenim joj anđeo čuvarom Damijelom, ubacujući u djelo nevelik broj prijatelja i znanaca kroz čija pojavljivanja upozorava na samoću kao bitnu životnu odrednicu vremena u kojem živimo i s kojom se trebamo znati nositi. Naslov zbirke Nebeska košarka aludira na zaigranost u kojoj sam Bog poprima ulogu trenera momčadi koja posredovanjem vlastite zabave / posla upravlja našim životima donoseći nam vrlo različite rezultate, često neovisne o našoj igri. Autoričin izvoran, posve osoban odnos prema životu omogućava nam da se s ozbiljnim životnim dvojbama sučeljavamo na zabavan i opušten način pretvarajući život u igru koja ima za cilj ubiti dosadu svagdašnju.

Anđeli koji se motaju po knjizi kao proizvod osamljenosti imaju zadaću, kako kaže autorica, »potaknuti pojedince na društveno prihvatljivo ponašanje i nagnati ih u potragu za srećom«. Sve priče koje pričaju o ničemu i svačemu dotiču se suvremene problematike vezane uz niz raznolikih tema od ljudske sitničavosti preko »lingvističko-botaničkih usporedbi« do problematičnih anđela i njihova ćudoređa. Svim tim i drugim nenabrojenim temama autorica nas vodi šaleći se na vlastiti račun, koristeći se blagodatima informatičke tehnologije koja potvrđuje postavljenu teoriju o uspostavljenu odnosu između malo riječi i mnogo samoće. Doza ironije dobro upotpunjuje autoričine opise industrijske civilizacije, zanimljivih cjelonoćnih veza ili sadržajno intrigantnih medijskih oglasa u kojima su »rame uz rame« smješteni paradoksi s dubljim smislom od izrečenog. Imaginarni likovi poput Renesanse i Digresije aludiraju u prvom primjeru na modne ikone današnjice, a u drugom na narativnu građu djela koja neprestano skreće s izvorišta teme. Unatoč nadrealnosti spomenutih likova, njihovo pojavljivanje dobro upotpunjuje knjigu, koja u cijelosti poprima oblik sna na javi. Vulgarizmi i na pojedinim mjestima kajkavština u početku možda smetaju čitatelju, ali nakon nekoliko desetaka stranica ukazuju na autoričino sadržajno, ali i jezično poigravanje, čime njezino književno djelo poprima zabavno obličje.

Malena fotografija stare kuće uz koju je gotovo sraslo stablo kao dio likovne opreme knjige asocira na trajnost života koji za vlastitu dobrobit ne treba igrati odveć ozbiljno. Različita percepcija zbilje otkriva mogućnost drukčijeg odnosa prema življenju u kojem problemi gube standardnu predodžbu težine, transformirajući se u zagonetke koje možemo ili ne možemo odgonetnuti, a da pritom zadržimo sposobnost zbijanja šala na vlastiti ili tuđ račun. Za smiješak, ako je vjerovati autorici, dopušteno je posegnuti i u izvanosjetilno područje, za anđelima kao sudrugovima koji su toliko stvarni koliko im mi to dopuštamo da budu, a da pritom ne pobudimo sumnju okoline, osim u nama sličnim graničnim slučajevima. Poruka knjige leži u činjenici da su samoća i nesreća dijelom stvar osobnoga gledišta, pri čemu se s navedenim neprijateljima trebamo suočiti uz pomoć šaljive ironije bez patetike i samosažaljevanja, što dobro sažima jedna rečenica ovoga kvalitetnog i zabavnog djela: »Sranja idu svijetom u maskirnim uniformama i postavljaju nam zasjede kad im se najmanje nadamo.« Slika je to autoričina osebujna pristupa životu i književnosti.

Sonja Homa