Samoisticanje ubojstvom

Samoisticanje ubojstvom

Michel Houellebecq, Širenje područja borbe, prev. Marinko Koščec, Litteris, Zagreb, 2004.

Pisati s gomilom prijezira protiv potrošačkoga društva, a postati pritom svjetskom medijskom zvijezdom, odnosno shvatiti da je i posvemašnja destrukcija tržišno konstruktivna, zgodan je primjer paradoksa suvremenoga doba. Kamere podjednako vrebaju i razmetljive zvjezdice i turobne kritičare, čija pobuna protiv svijeta, ma koliko bila introvertirana, može biti tržišno zavodljiva. Taj paradoks vrlo dobro poznaje slavni francuski pisac Michel Houellebecq, koji se našao razapet između sveprisutne banalnosti svijeta (koju toliko mrzi) i svoje neprisutne individualnosti i koji stoga kaže: »Neuspješnost je zlo, a uspjeh je mnogo veće zlo — i jedno i drugo čine čovjeka osamljenim«.

Da je Houellebecq postao ne samo kultni pisac nego i slučaj, našoj javnosti otkriva šesti broj »Europskog glasnika«, u kojem je objavljena serija prevedenih tekstova o tom piscu, kojega neki nazivaju prorokom suvremenoga doba, a neki jeftinim nihilistom koji je samo isfurao poznate nove mitove o propasti Zapada, gradeći na toj razvikanoj propasti svoj uspjeh. Osnovni mit o Zapadu, o kojem piše toliko filozofa, književnika, sociologa, jest i u Houellebecqa neobuzdano tržište izbora koje od ljudi stvara nevezane, elementarne čestice (to je naziv njegova kultnog romana), dezorijentirane jedinke u prostoru, sposobne još samo na toj svjetskoj rasprodaji mučiti se anonimno na svojoj putanji, koja ništa ne pridonosi zajedničkom projektu globalizacije. Houellebecq nije, dakako, izmislio nove mitove, ali ih je lijepo prozno upakirao i umjesto autsajdera postao je pravi insajder, ugledan i popularan autor, čije knjige imaju milijunske naklade. I u nas je prevedena njegova romaneskna trilogija — Širenje područja borbe, Elementarne čestice i Platforma, koja je izazvala i svjetsko oduševljenje i sablažnjavanje, a Houellebecq je nehotice od proroka postao i projekt (novog nihilizma), dobivši i na internetu gomilu poklonika i neprijatelja. Djelo mu je toliko izazvalo javnost da je postao i svjetski lik, zanimljiv novinarima. Voljeli ga ili ne voljeli, Houellebecq nije trend, nego ozbiljan pisac, koji ne ispucava olako neke mračnjake, nego kao pauk plete svoju svjetsku paučinu, s mnogo različitih niti i nijansi, koja se može nazvati globalnom, književnom, znanstvenom, kulturnom vizijom suvremenoga raspadnutog društva.

Iako ga se ne da lako svrstati ni u što (ni znatiželjni novinari ne znaju da li pripada desnici, zato što se okomio na tržišni liberalizam, ili pripada ipak ljevici, jer je negdje uzvisivao Staljina zato što je bio pametan da se oslobodi anarhista i trockista), ipak ga se, unutar francuske književnosti, uobičava smjestiti u novi pokret mladih avangardnijih autora koji kritiziraju postmoderno društvo, u kojem je nasilje jedina pobjeda nad bezličnom osamom. U taj novi pokret, koji barem književno oživljava bijednu jedinku u velegradu, pripadaju, uz Houellebecqa, i Marie Darrieussecq, Igor Gran i drugi. Mnogi ga uspoređuju sa Camusom, Kafkom, a u njegovoj viziji klonirana čovjeka (u romanu Elementarne čestice), koji bi trebao nadvladati ljudski egoizam te stvoriti bešćutna, ali solidarna pojedinca, mnogi vide do krajnosti izvedenu utopiju Huxleyja. Uglavnom svi se slažu da je Houellebecq vizionarskom snagom izveo nihilizam do kraja, postavši mnogo strašniji od Nietzchea, koji ipak vjeruje u nekog nadčovjeka, duhovno moćna pojedinca koji može u sebi, afirmativnom dionizijskom snagom, ponijeti svijet. Houellebecq ne vjeruje ni u što — pitanje je da li je vizija genetskih klonova vjera u bolji svijet ili samo ironizacija potpune nevjere. Ukratko, Houellebecq je nepodnošljivo mračan, ne vjeruje ni u emancipacijsku ulogu bijesa — bijes je i destrukcija i autodestrukcija, i to je konačno puknuće egzistencijalnog i esencijalnog čvora. Tako završava i roman Širenje područja borbe, njegova prva uspješnica. Iako mu knjige glorificiraju ništavilo, njegova uloga u književnosti i u medijima nije nimalo ništavna. Dapače, Houellebecq je ne samo kritičar društva, on je, tako utjecajan, i upozorenje te je stoga njegova uloga, ma koliko on zastupao vlastiti autizam, misionarska.

Onaj tko je čitao sjajan roman Elementarne čestice, koji ima pripovjedačku širinu, različite likove i slojevita značenja, od pornografskih do znanstvenofantastičnih, možda će nešto slabiju ocjenu dati romanu Širenje područja borbe. Dok je Houellebecq u Elementarnim česticama pravi romanopisac koji je osmislio građu, usmjerio je i preusmjerio na mnogo kolosijeka, u romanu Širenje područja borbe ipak je ostao buntovnik, kojemu je više stalo do afektiranja unutarnjih stanja nego do fabule. Osjeća se nekontrolirani afekt, brzina, odnosno neka unutarnja lavina koja priču kotrlja, da bi se na kraju sve stropoštalo u ponor. I takav, roman je duboko literaran, provokativan, magičan, ali Hoeullebecq ima previše talenta te se od njega očekuje gotovo remek-djelo.

Kombinacija romana i eseja

Roman Širenje područja borbe kombinacija je romana i eseja (omiljena Houellebecqova kombinacija), u njemu je također užas zbilje moćniji od uživljavanja u fikciju. Priča je to o dva mlada informatičara, iskompleksirana na tržištu novca i seksa, koji ne mogu iskoristiti datu slobodu te su razapeti između sjajih imperativa za srećom i nemogućnosti da ih ostvare, između površne kolektivnosti i duboke osame. Suvremeno vrijeme odbacuje konvencije, oslobađa žudnju, ali neispunjena žudnja preokreće se u bol, a taložena bol prerasta u bijes. To je unutarnji proces nesretnoga, nešarmantnog Tisseranda (a i glavnog lika koji piše ispovijed o sebi i prijatelju), koji na kraju svoju nemoć zavođenja, svoju bezličnost, preokreće u heroizam ubojice. Ubojstvo je još jedini preostali način individualizacije, samoisticanja u svijetu potpune otuđenosti.

No, Tisserand ipak ne ubija nego na kraju pogiba, a drugi lik završava na psihijatriji, u uzaludnu pokušaju da ljudskim osjećajima probije nepropusnu membranu okrutnoga svijeta. Tako završavaju naizgled uspješni životi dvaju mladih poslovnih ljudi, čije su zabave na putovanjima bile tek smiješan pokušaj da se prividnim hedonizmom pobijedi stvarna nemoć. Za razliku od mnogih nihilista koji su ipak nastojali pronaći izlaz (pa i Schoppenhauer je, sa svojim ontološkim pesimizmom, našao odušak u indijskoj filozofiji), Houellebecq ne vidi izlaz — čovječanstvo, u ovom svijetu neobuzdana tržišta, multikulturalizma koji tobože uzdiže slobodu, a zapravo je u prepletenosti koječega umanjuje, logično ide u propast. Nakon što pročitamo njegove romane, imamo osjećaj da se na sceni života spustio crni zastor, pred kojim još dugo možemo samo ukočeno gledati i misliti, a da ništa više ne želimo reći. No, nevjerojatno je koliko i to stanje zatečenosti, u koje nas moćno uvaljuje Houellebecq, može biti iznutra hiperaktivno stanje. Houellebecquov nihilizam ne otupljuje — on, naprotiv, budi, uzbuđuje sve stanice našega bića, čineći nas duhovno pokretljivim, iako su, kako se čini, motori lijepo dizajnirana života zapravo stali.

Iako se radnja romana Širenje područja borbe odvija u raznim mjestima Francuske, pozadina je ipak američka, odnosno pisac daje kritiku američkoga društva, koje je zarazilo i Francusku. Sve je počelo s virusom šezdesetosmaške generacije koja je uzdigla seksualnu utopiju, ali je u njezinu širenju žrtvovana ideja ljubavi (to bi bila poenta i slavne knjige Brucknera i Finkielkrauta Novi ljubavni nered). Houellebecq je kritičar svih novih mitova, u čijem središtu stoji liberalna ekonomija. Kao što smo bačeni na tržište novca, tako smo bačeni i na tržište seksa, na kojem neki imaju mnogo, a neki ništa. Anarhistički i antisocijalni smisao liberalizma poznata je poenta Houellebecqovih knjiga, koje, poput hobotnice, imaju opasnu glavu i mnoštvo pipaka koji dotiču sva područja života.

Roman Širenje područja borbe imao je namjeru obračunati se sa svijetom, bijesno i izravno, te ga se može čitati kao romansirani esej u kojem pisac želi prenijeti čitatelju osobni svjetonazor. Pustolovine dvaju mladića uvjerljive su, životne, te roman, unatoč autorovim omiljenim teorijskim diskursima, teče, održavajući čitateljev interes. Ali, nije se rasplamsao kao Elementarne čestice, nije prepun onih sudara, kontradikcija koji stvaraju jedinstvo raznolikosti. Dok Elementarne čestice nose dva oprečna lika — hedonistički, hiterični Bruno i kozmički, pasivni Michel, kao simboli dvaju krajnosti suvremenoga čovjeka (potpuna iživljavanja sebe i potpuna povlačenja u sebe), roman Širenje područja borbe ima slične likove u sličnim situacijama. No, unatoč kratkoći radnje i homogenoj atmosferi, i taj roman ima onu mističnu dubinu, tipičnu za Houellebecqa, u kojoj se stvarni svijet prikazuje bez odjeće i maske, kao zaista strašno biće s kojim se samo hrabri mogu suočiti. To je borba s nemani, naizgled iskarikirana, a zapravo stvarna, jeziva ukoliko se izbaci vizija Boga. Materijalizam potiskuje i religiju. Nije li za sve, kako misle mnogi filozofi, krivo prosvjetiteljstvo koje je, vjerujući u moć razuma i znanosti, čovjeka proglasilo gospodarom i na ovom svijetu? Može li se čovjek sam nositi s ovim svijetom? Suvremeno vrijeme koje je do kobne krajnosti dovelo prosvjetiteljske teze (materijalizam je potpuno istisnuo duh), pokazuje da je čovjek, iako je ovladao ovim svijetom, izgubio kontrolu nad sobom. Voltaireova slavna izjava: »Sreća je ondje gdje sam ja« (koja je geslo prosvjetiteljstva, naspram srednjovjekovnom poimanju sreće kao onozemaljskog iskupljenja) danas se premetnula u gomilu plakatnih, tržišnih poriva za srećom, u sjajnu utrku u kojoj sreća mnogima izmiče. O toj naizgled dostižnoj, ali zapravo nedostižnoj sreći, o tim Tantalovim mukama suvremenoga bića, piše mračno, ali nevjerojatno dojmljivo, i Michel Houellebecq.

Lada Žigo