S onu stranu nasilja

S onu stranu nasilja

Sveprisutnost tehnologije videosnimanja — donekle specifična za Finsku, iako ne i njoj jedinstvena — daje Siiliju priliku za uspostavljanje poetike i tragike čina zabilježena gledanja: riječ je o motivu koji je uvijek lelujao pri površini filmske dramaturgije (Powellov Peeping Tom i Soderberghov Seks, laži i videovrpce rijetki su primjeri filmova u kojima je stavljen na prvo mjesto), ali koji tek danas može biti tretiran kao nešto opće

Iako mi je ponešto neuobičajeno recenzirati naslove koji na DVD-u nisu dostupni bilo u nas, bilo putem uobičajenih internetskih prodavaonica, u slučaju ovog finskog filma imam vrlo dobar argument: njegovo objavljivanje na DVD-u učinilo ga je barem teoretski dostupnim bilo kome s kreditnom karticom i mrežnim pristupom, pa mi tako nije posve neopravdano pisati o naslovu kojemu sam, kao član FIPRESCI-eva žirija, dodijelio naslov najboljeg filma u službenoj konkurenciji na Filmskom festivalu u Göteborgu početkom ove godine. Nije, također, uobičajeno komentirati odluke žirija, pogotovo ako ste u njemu sudjelovali: to mi i nije namjera, premda će se dio relevantnih argumenata neizbježno prozrijeti iz konteksta moga pogleda na trendove u suvremenoj nordijskoj kinematografiji — prizme kroz koju je najpametnije sagledati Mlade bogove.

O čemu je riječ? Pa, od cijele nordijske produkcije u Hrvatskoj smo imali prilike vidjeti tek tri međunarodno prepoznata filma Lukasa Moodyssona: između njih, njegov je prvenac Fucking Ämal, za divno čudo, najtipičniji izdanak svoje sredine. Dobar dio produkcije skandinavskih zemalja, koje zajedno s Islandom, Finskom i Danskom potpadaju pod pojam nordijske kinematografije, posvećen je temama koje su još u doba pojave toga Moodyssonova filma značile popriličan tabu: pitanjima tinejdžerske spolnosti i čvorištima iz njih proisteklih problema. Nerijetko su u pitanju vrlo mladi tinejdžeri i vrlo nezgodne situacije: ima tu prvih pijanstava popraćenih silovanjima, bjegova od kuće i svojevoljna upadanja u ruke starijih i opakijih, droge i spolnih bolesti... Tema kojima se u američkoj kinematografiji, recimo, bave autori koji ponajprije žele šokirati, poput Larryja Clarka. U Nordijaca je, s druge strane, vidljivo potpuno prihvaćanje tako osjetljivih tema kao legitimne filmske građe. Većina naslova koje sam imao prilike vidjeti mogla bi se, dapače, podvesti pod populističke komedije — tu je riječ o komercijalnom žanru ravnom romantičnoj komediji. Kako i zašto, šire je pitanje koje bi moralo obuhvatiti socijalnu, religijsku i kulturnu specifičnost te sredine, pa onda i njezinu liberalnost te prepoznavanje momenta spolne i socijalne inicijacije kao dramski najzanimljivijega dijela života nekoga Nordijca.

Zabava do mile volje

Bilo kako bilo, nordijski podžanr filmova o tinejdžerskoj spolnosti donosi i intrigantnije naslove. Mladi bogovi ambiciozniji su od većine, zbog beskompromisnosti kojom zadiru u problem i zbog specifične zamisli koja filmu daje osebujnost.

Film priča o skupini prijatelja, srednjoškolaca iz uglavnom imućnijih obitelji, koji se ne razlikuju od većine razmjerno sretnih razrednih kolega iz ostatka svijeta sve dok jedan od njih, Taavi, ne naslijedi veliko bogatstvo od svojih zagonetno preminulih roditelja. Svima njima to isprva djeluje kao ostvarenje snova. U Taavijevoj golemoj kući s velikim bazenom u podrumu oni sad mogu tulumariti — točnije rečeno, orgijati — do mile volje. Ako se bogatstvom i ne mogu mjeriti s Taavijem, on im ni na trenutak ne daje do znanja da ne mogu računati na njega: ako nekomu zatreba helikopter, hej, Taavi će mu ga iznajmiti. S neograničenim moćima koje su im odjednom pale šaka, ipak, doći će i napasti da se ode do kraja u svemu što su društvene silnice dotad suzbijale. Jednim dijelom, to je ona spomenuta spolnost, točno. Ali usputni seks i seks iz prve zaljubljenosti nekako više nije dovoljan. Podizanje razine očekivanja i ovdje odnosi danak.

Taavi je, naime, opsjednut videosnimanjem. A u Finskoj, domovini Nokije i zemlji s najviše suvremene komunikacijske tehnologije po glavi stanovnika na svijetu, kamere su dostupne u nenadanom mnoštvu oblika, od džepnih camcordera do mobitela: ta opsesija, stoga, nije dostupna samo njemu. Kako se ispostavlja, Taaviju je video i više od hobija — riječ je o fetišu intimno povezanu sa smrću njegovih roditelja. Njegovi prijatelji to ne znaju; zapravo, to ne zna ni on sam, nego svoju potisnutu uspomenu liječi potrebom za voajerističkim snimanjem tuđega seksa. I to ne skriva: njegova distancirana putanja otkrivanja sama sebe vršnjacima se, pak, čini kao izazov. Stihijski, bez plana, u ime reakcije na nešto što ni sami ne shvaćaju, oni odlučuju stvoriti svojevrstan tajni i isključivo muški klub, u kojem će se jedan drugomu dokazivati snimanjem svojih ljubavnih podviga.

Zabranjeno voće

Mehanizmi pritiska u skupini vršnjaka rijetko su lucidno ocrtani u načinu na koji Jukka-Pekka Siili, kojemu je to debitantski igrani film, pristupa građi: događaji proistječu jedan iz drugoga nezaustavljivo, poput vrućega kestenja, poput droge — ali dok je droga uvijek i svagdje čimbenik izolacije pojedinca u odnosu na skupinu, te ju je vrlo teško prenijeti u dramski pokretač, video postaje najslasnije zabranjeno voće, moment koji spaja prijatelje, otkriva im intimu kroz krinku hvalisanja i razgolićuje ih dublje nego što su ikada htjeli. U Taavijevu slučaju video je ležao u korijenu problema te mu je putem njega dostupan i svojevrstan put izbavljenju: u većini ostalih slučajeva on vodi u potpunu degradaciju, kad površinska potreba za dokazivanjem nadraste stvarnu potrebu za uspostavljanjem odnosa u kojemu bi seks bio iskaz nečega stvarnog.

Sveprisutnost tehnologije videosnimanja — donekle specifična za Finsku, iako ne i njoj jedinstvena — daje Siiliju priliku za uspostavljanje poetike i tragike čina zabilježena gledanja: riječ je o motivu koji je uvijek lelujao pri površini filmske dramaturgije (Powellov Peeping Tom i Soderberghov Seks, laži i videovrpce rijetki su primjeri filmova u kojima je stavljen na prvo mjesto), ali koji tek danas može biti tretiran kao nešto opće. Siili ga spreže s tradicijom filmova o mentalitetu grupe, kakvi su Paklena naranča ili Klub boraca, te ga stavlja na mjesto koje je u njima imalo nasilje: odnosno, ondje gdje je nekada bilo potrebno dokazati se izvana, mlaćenjem i krvlju, sad je moguće dokazivati se iznutra, nanošenjem udaraca samima sebi putem snimanja onoga što najviše boli.

Unutar tako liberalne filmske sredine kakva je nordijska bilo je očito samo pitanje vremena kad će ovaj motiv naići na svoj elokventan prikaz. Kao što neovisni filmaši znaju, videotehnologija otvara mnoge nove mogućnosti; kao što znaju teoretičari, medij i poruka često su nerazdvojni jedan od drugoga. Mladi bogovi, gledano s oba motrišta, iskorak su u novi način mišljenja tih parametara kao temelja za neku novu dramaturgiju, za pripovijedanje priča imanentnih ovomu novom stoljeću.

Vladimir C. Sever