Realistično i moderno

Realistično i moderno

Yasuko Hayashi nije više tako mlada, ali je toliko izražajna i potresna da time to nadoknađuje. Možda joj nedostaje glasovnog intenziteta u nižim položajima, ali u njezinu je pjevanju sadržano sve.

Budući da me DVD zanima isključivo kao živa snimka, živi organizam umjetničkog čina, a nikako ne kao studijski play-back ili videosnimka s glumcima koji otvaraju usta na glasove drugih, ovaj me DVD oduševio. Dakako, nije jednostavno pronaći vrsne pjevače dobra izgleda koji su i vrsni glumci, ali, ako se napravi mali kompromis, sve funkcionira. Yasuko Hayashi nije više tako mlada, ali je toliko izražajna i potresna da time to nadoknađuje. Možda joj nedostaje glasovnog intenziteta u nižim položajima, ali u njezinu je pjevanju sadržano sve, čitav golemi raspon izraza svih duševnih stanja i emocija kojima uloga Cio-Cio-San obiluje. Yasuko Hayashi potpuno je udovoljila svim njezinim iznimnim pjevačkim i glumačkim zahtjevima. U njezinu pjevanju i izrazu ima fraza kad vas prolaze trnci. Jednostavno nas bez zadrške uvjerava u duboku životnu tragediju i čini to bez prenemaganja, čemu se nerijetko utječu manje snažne osobnosti iz njezine domovine.

Ne samo lakim i sigurnim pjevom nego i spontanom glumom i Peter Dvorsky uvjerava nas u lakomislenost, za kojom će uslijediti kajanje, neobuzdana pomorskog časnika. Mladenački je svjež, strastven i neposredan, sve prije nego jednoobrazni Pinkerton, što tomu relativno antipatičnom liku daje topliju, ljudskiju crtu. Giorgio Zancanaro pjevanjem je i profinjenim scenskim nastupom u svakom pogledu uzoran Sharpless, a Hak-Nam Kim primjerena Suzuki. Scenska oprema djelo je japanskoga tima: kostimograf Hanae Mori, scenograf Ichiro Takada i redatelj Keita Asari. Vrlo jednostavna scena u smeđesivim tonovima, s uvijek jednako postavljenom kućom i s velikim akcentom na obradivo tlo pred njom, s cvijećem koje se pojavljuje samo onda kad se u tekstu eksplicitno spominje, sa skromnim, strogim kostimima između kojih se bojom ističu samo neki, poglavito svečani svadbeni protagonistice i njezin u drugom činu (nisu ni svi odjeveni u kimono — Goro, Yamadori), s nijemim likovima koji pokreću zidove kuće ili drže posude s cvijećem, prekrasan je okvir za tu tužnu priču. Time je naglašena ozbiljnost djela, njegova elementarna dramatska snaga. Ne nedostaje ni tradicija teatra sjena (uvod, preludij trećem činu), a prizor smrti upravo je fenomenalno riješen.

Glazbeno vodstvo u rukama Lorina Maazela jamačno je jedno od najboljih kojima se Puccinijeva omiljena opera može pohvaliti. On je naglasio sve vrijednosti partiture. Vodi izvedbu u široku luku, a ne izmiče mu ni jedan detalj majstorske instrumentacije. I sve se to lijepo čuje u savršenoj svirci orkestra milanske Scale, koja je pravi melem za uši. Prinos zbora kao i svih ostalih manjih uloga isto je tako uzoran.

Sve je osmišljeno i sve funkcionira. Iako je izvedba iz 1986, snimka je nevjerovatno realistična i moderna. Čovjek se upravo iznenadi kako ga prikuje uz ekran, kako gledajući (ili slušajući) po stoti put Madame Butterfly ne može ostati tek hladan promatrač, nego biva duboko uvučen u radnju. A nije li i to djelovanje prave umjetnosti?!

Marija Barbieri