Priručnik

Posjetio sam jednom mladu obitelj koja živi u tijesnom stanu. Imaju malo dijete, a nemaju u tom stanu dječje sobe, pa su se morali dovijati kako da riješe taj problem. I, sjetili su se: dali su načiniti policu za knjige koja seže do stropa, i njome su pregradili svoju jedinu sobu: tako su dobili još jednu prostoriju, pa na jednoj strani može gorjeti svjetlo, a na drugoj biti ugodna tama za spavanje. Dapače, ima to još neke prednosti: kad dijete kmekne, dovoljno je s one pregradne police skinuti jednu ili dvije knjige, da uđe malo svjetla, i malac se odmah umiri. Još više, knjige se mogu skidati po volji, kad god roditelji požele nadzirati svojega potomka, a mogu mu kroz taj otvor nešto i govoriti, skrivati se i opet pokazivati, i tako se s njim igrati.

Tada sam se sjetio što je svojedobno radio otac toga sadašnjeg mladog oca. Taj je otac — sada zapravo djed — u doba naše zajedničke mladosti bio pjesnik. Živio je — kao što je i red — u podstanarskoj sobi u kojoj je bilo mjesta samo za ormar, postelju i stol. Taj je stol opet bio star i sav sasušen, i jedna mu je noga bila kraća, pa se klimao kad bi pjesnik sjeo pisati. Poeta je pokušavao na razne načine riješiti taj problem, ali svaki podložak prije bi ili poslije nekamo nestao, a svako pomicanje stola rezultiralo je samo još većim klimanjem. Tako je to išlo sve dok pjesniku nije izašla prva knjiga. U posve razumljivoj euforiji koja ga je tada uhvatila silno mu se pripisalo, i bilo mu je važno da onaj stol stoji na miru. Tako je pod njegovu nožicu gurnuo tanki sveščić svoje prve zbirke, i stol se prestao klimati. Ispalo je da sveščić idealno pristaje na ono mjesto, pa se čak činilo da ga je sama sudbina poslala pjesniku da bi mu pomogla. I doista, on je — ne vadeći onaj svezak nikako ispod nožice — na stolu napisao još mnogo pjesama.

Kad sam se toga sjetio, palo mi je na um da je to njima možda i u familiji, jer otac je knjigu uporabio kao podložak, sin ju je uporabio kao zid; tko zna na kakvu će originalnu ideju doći unuk, ovaj isti koji sad spava iza zida od knjiga? Ali, onda sam se sjetio da je to i inače tako: ljudi su skloni koristiti se knjigama u neke druge svrhe, a ne samo za čitanje. Nije da ih ne čitaju, ali isto tako nije da ne uočavaju i druge moguće njihove namjene.

Eto, recimo, kad smo u toj pjesnikovoj isposničkoj komori pravili tulume (a i to se događalo), onda su knjige znale poslužiti i kao podloga za gramofon, kao pladnjevi za serviranje, a jednom, kad mu se slomio krevet, pjesnik je čak i spavao na prikladno raspoređenim knjigama. Činio je to posve prirodno, zacijelo zato što je znao da nije jedini koji tako postupa.

Doista, knjige se pojavljuju kao pomagalo upravo u onim djelatnostima koje nas žele naučiti nekoj važnoj društvenoj vještini ili nas na osobit način disciplinirati. U doba dok se još pridavala nekakva važnost manirama za stolom, bilo je silno važno da dijete nauči držati laktove uz tijelo dok rukuje jedaćim priborom. Zato su mu pod pazuha stavljali po jedan svezak, i sirotan je morao jesti, a da mu knjige ne ispadnu.

Isto se tako tada vjerovalo da i pri sviranju violine lakat desne ruke, kojom se drži gudalo, mora biti priljubljen uz tijelo, čak i onda kad se sviraju najteže pozicije na G-žici. Ne zna se zašto se u to vjerovalo, ali se zna da je i tu knjiga dobro dolazila kao pomoćno sredstvo. Bila je to, doduše, zbirka nota (Ševčik ili Miranov), ali to je učeniku koji je strugao gudalom bila slaba utjeha.

Napokon, kad manekenke uče hodati — a one, kao što se zna, ne hodaju kao što se hoda, nego na najneprirodniji mogući način — onda opet dobro dođe knjiga. Nisam to nikad vidio, ali uvjeravali su me oni koji su vidjeli: djevojci se stavi knjiga na glavu, i ona mora hodati tako da joj ta knjiga ne padne, a da pritom ipak čini korake normalne dužine, i da se još i okreće oko sebe.

A ako se knjigama tako služe razne vrste profesionalaca, onda kako da se njima na taj način ne poslužimo i mi, obični ljudi? U doba moga djetinjstva djeca su običavala izravnavati staniol od božićnih bombona: staniol bi se stavio u knjigu, a onda je trebalo na osobit način noktima trljati list knjige. Odrasli i sad znaju da omotnica za koju nam je stalo da bude dobro zalijepljena treba neko vrijeme stajati u knjizi, koju je pak dobro pritisnuti odozgo još dvjema ili trima drugim knjigama. A neću ni govoriti o tome da knjiga može poslužiti za zakucavanje čavala, kao oružje u uličnoj tučnjavi, pa čak i umjesto kamena kojim se pritiska zelje kad se kiseli (osobito ako je riječ o enciklopediji).

Ukratko, ljudi se koriste knjigama i za one namjene za koje knjige nisu izvorno predviđene. I, zanimljivo je da to čine osobito oni koji se knjigama mnogo bave i na normalan način, to jest tako da ih čitaju. Oni pak koji se s knjigama rjeđe susreću nikad neće doći na to da ih iskoriste kao bat za meso ili kao mišćafl. Neću reći da je čitanje čitateljima razvilo inteligenciju i osposobilo ih da se snađu u svijetu oko sebe, a neću reći ni da ih je zaglupilo, pa ih onesposobilo da traže pomoć od ičega drugog nego samo od knjiga. Ali, činjenica jest da su oni s knjigama intimni, pa se zato njima i služe tako ležerno.

I, pronalaze im sve nove i nove svrhe. Najljepša od tih svrha za koju ja znam svakako je ona koju sam također vidio kod one mlade obitelji o kojoj je bilo riječi na početku. Kad je onaj klinac što spava iza zida od knjiga malo ponarastao, došlo je vrijeme da počne sjediti za stolom. Tada su na stolac naslagali nekoliko debelih svezaka, i on je na njima sjedio kao car.