Praznina Playstation-generacije

Praznina Playstation-generacije

Vrijednost Van Santova filma leži baš u tome što nam tragični incident prikazuje kao potpuno apsurdan događaj u potpunosti integriran u najobičniju svakodnevicu srednjoškolaca

Nema intimnijeg zločina od ubojstva — slogan je koji ovih dana u našim kinima najavljuje dolazak jednog od trilera iz holivudske produkcije. Kao i svaki dobro sročen brain teaser, i taj slogan potiče na razmišljanje o nečemu tako radikalnu kao što je ubojstvo drugoga čovjeka. Znači li spomenuta rečenica to da za zločin moramo imati i osobnu motivaciju da bismo ga mogli počiniti? Ili je pisac slogana htio reći da se na posljednji čin odlučujemo samo onda ako osjećamo da je dirnut sâm unutrašnji integritet našega bića? Kako bilo, nakon odgledana filma Gusa Van Santa Elephant nameće nam se još jedna, pomalo neočekivana interpretacija: motiv za ubojstvo intimna je stvar počinitelja i gotovo da je skrivena u dubini njegove nedokučive privatnosti.

Školsko ubijanje vremena

Naime, ni nakon posljednje scene Van Santova filma nemamo jasna objašnjenja zašto su dvojica tinejdžera počinila pokolj nad svojim srednjoškolskim kolegama. Elephant je film koji se na poetsko-dokumentarni način bavi jednom od najvećih srednjoškolskih tragedija što se 1999. zbila u državi Colorado, kada su dvojica školaraca s automatskim puškama u školskoj kantini ubila dvanaest vršnjaka i jednoga učitelja, a 23 učenika ranili te nakon neuspjela pokušaja dizanja škole u zrak odlučili ubiti i sebe. Četiri godine nakon tragična događaja slavni američki redatelj Gus Van Sant u svom filmu nema jasan odgovor o motivima koji su natjerali ubojice na okrutni čin. Umjesto da jasno ukaže na neku društvenu ili duševnu devijaciju kao uzrok nasilja (kao što su to učinili filmaši poput Michaela Moorea ili književnici Douglas Coupland i DBC Pierre u svojim djelima o istoj temi), Van Sant dostavlja meditativnu dokumentarističku poemu koja u majstorskim obrisima ocrtava moguće razloge, ali ih istodobno i opovrgava ostavljajući gledatelja da se zbunjen i zadubljen u misli suoči s posvemašnjim apsurdom i prazninom tinejdžerske egzistencije. I u tom je smislu Van Santov film izvanredno postignuće. Kad se u kinodvorani za odjavnoga kadra upale svjetla, gledatelji ostaju prikovani za sjedala i strpljivo prate špicu do kraja ne bi li pronašli i posljednji komadićslagalice što će im pomoći pri interpretaciji prikazanih događaja.

Elephant je film anegdotalne naracije. Zapleta gotovo da i nema u klasičnom smislu riječi. A kamera u stilu reality showa i u dugim kadrovima prati gibanje pojedinih karaktera u hodnicima i prostorijama američke srednje škole. U pitanju su gotovo nasumične putanje likova što idu za svojim uobičajenim dnevnim rutinama, a te se putanje sijeku s putanjama drugih likova slučajno poput čestica prašine kod Brownova kretanja. Osjećaju nasumičnosti pridonose i usputni dijalozi što se svode na površno pozdravljanje ili izbacivanje frendovskih fraza ispranih od svakoga smisla. No, kojega li paradoksa — filmu zbog toga ne nedostaje napetosti. Dapače, sa svakim sljedećim kadrom raste osjećaj izoliranosti i nemogućnosti prave komunikacije između likova. Svaki od karaktera prepušten je sebi i nosi teret svakodnevnih briga vlastite egzistencije. U prvim kadrovima pratimo plavokosa dječaka koji preuzima nadzor nad automobilom od pijana oca. Nakon što oca ostavi pred školom odlazi u prostoriju u kojoj zaštićen od pogleda drugih pusti pokoju suzu. U kasnijim kadrovima povučena djevojka krupnije građe i štreberskog izgleda izvlači se sa sata tjelesnog izabirući zaobilaznu dionicu kroz pustu školsku dvoranu krećući se u apsurdno dugu pohodu samo da se ne bi morala sresti s drugim djevojkama na hodniku. Njezino putovanje traje besmisleno dugo u neprekidnom kadru i sve to vrijeme kamera je fokusirana na njezino tužno iscrpljeno lice. Svako od putovanja likova prati i dojmljiva ambijentalna glazba Hildegarde Westerkamp te Beethovenove popularne sonate. Beethoven daje meditativni ugođaj radnjama likova, a konkretističke kompozicije Westerkampove sa svojim specifičnim dezorijentirajućim efektima i dekontekstualiziranim zvukovima ostavljaju osjećaj nestvarnosti i blage napetosti.

Važno je dobro se zezati

Akcije likova svode se na banalne radnje — odlazak u menzu i usputno tračanje, šetnja školskoga ljepotana i zadivljeni pogledi zaljubljenih djevojaka, razvijanje fotografskog filma u školskom laboratoriju itd. No ta je banalnost podignuta na sublimniju razinu i to hipnotičkom glazbenom pozadinom i prepletanjem vremenskih linija radnje. Naime, neke od scena u filmu vidimo i po tri puta, i to svaki put iz drugoga kuta i prateći drugi karakter. Gledatelj stječe dojam da prolazi kroz vremenski tunel s pojednim likom koji uskoro presreće vremenska putanja nekoga drugog lika itd. Stječe se osjećaj višeplanskoga prepletanja vremena i prostora, neka vrsta trodimenzionalnoga skeniranja kao kod videoigrica, u kojima možete istu scenu pregledavati iz različitih perspektiva i birajući karakter po želji. Gus Van Sant tim se postupkom približio estetici videoigrice pa se s pravom može reći da je uspio postići efekt rašomona za Playstation-generaciju.

Najveća draž filma leži ipak u njegovoj skiciranosti. Sve je u filmu u krokiju. Karakteri su naznačeni, ne i psihološki razrađeni. Ambijent je u obrisima. Tinejdžerske frustracije skicirane. Čak su i teze iz repertoara moralne panike i socioloških teorija zacrtane (videoigrice navode klince na ubojstvo; netrpeljivost prema manjinskim skupinana; raspoloživost oružja putem online-kupnje; tinejdžerska dosada...), ali sve su u isti tren i zanijekane... i u tome je posebna magija filma.

Apsurdni događaj

Temeljna nedorečenost dolazi do izražaja i u kadrovima s mladim ubojicama Ericom i Alexom. Van Sant pazi da ni jedno od mogućih objašnjenja njihova postupka ne shvatimo kao jedino moguće. Jer jednostavna interpretacijskog ključa nema i ne može biti. U jednoj sceni oni gledaju dokumentarac o Hitleru, u drugoj Eric igra krvavu videoigricu, u trećoj sceni naručuju puške putem interneta, u četvrtoj pod tušem izmjenjuju homoseksualne nježnosti, a u trenutku kada kreću u ubilački pohod, Alex savjetuje Ericu: »Važno je dobro se zezati.«

Vrijednost Van Santova film leži bašu tome što nam tragični incident prikazuje kao potpuno apsurdan događaj u potpunosti integriran u najobičniju svakodnevicu srednjoškolaca. Van Santov pristup potpuno je ispražnjen od pretenzija za dubljim značenjem ili jednostavnim klišejima iz repertoara moralne panike. Zbilja potvrđuje da i ubojice mogu biti posve obični klinci i ni po čemu posebni dječaci iz susjedstva. Van Sant kao da hoće reći da zlo napada sve nas i ne bira hoće li zaskočiti izdosađivane tinejdžere ili indoktrinirane odrasle. Jedno je ipak izvjesno: zlo uvijek raste iznutra. Jer da nije tako ne bi bilo ni onoga slogana s početka teksta koji podsjeća da nema intimnijega zločina od ubojstva.

Predrag Madžarević