Potaknuti oslobađanje

Potaknuti oslobađanje

Možete li objasniti kombinaciju riječi koje ste uporabili u naslovu predstave — Two Playful Pink (u slobodnom prijevodu Dvije zaigrane ružičaste)?

Godder: Naslov predstave, odnosno tri uporabljene riječi, na vrlo izravan i jednostavan način opisuju tri različita segmenta od kojih se ona sastoji. Prvi dio odnosi se na riječ dvije, a govori o dvjema ženama pred publikom, o dvoje općenito, što to kreira, kakvu napetost, odnos i identifikaciju. Započinjem s dvjema osobama koje su promatrane i kako to utječe na stvaranje njihova međusobnog odnosa. Nazvala bih to apstraktnijim pristupom konceptu o dvoje ljudi i što se događa kada je dvoje ljudi pred publikom. Drugi dio veže se uz zaigranost, a dolazi od ideje igranja različitih uloga osobe u nekom odnosu. Ovdje se doslovno na sceni igramo idejom odnosa. Treći je dio vezan uz ružičasto i bavi se samim tijelom kao mesom, na izravan i gotovo pornografski način. Čak je i malo ciničan prema povezivanju ružičaste boje sa ženstvenošću.

Spomenuta tri segmenta razlikuju se u estetici. Možete li objasniti na koji način?

Godder: U procesu rada zapazila sam tri različite kvalitete koje sam željela ostaviti odvojene kao tri iskustva, tri estetike ili žanra koji se bave istim pitanjem. Shvaćam ih kao tri kratka filma, gdje je prvi pomalo tajnovito hičkokovski, europski, drugi je film američki izravan i sladak, ali uznemirujući, dok je treći poput pornografskoga filma.

Vaš koreografski jezik bogat je gestom i facijalnom ekspresijom, dakle detaljem, ali je istovremeno i ekstenzivan, ide jako na van. Taj spoj čini se iznimno zanimljiv i jak.

Godder: U potrazi za materijalom često rabim improvizaciju, koja mi omogućuje uporabu prirodnih impulsa, odnosno unutarnjih početaka pokreta koji su mi jako bitni. Obično tražim ono što je autentično u tijelima plesača s kojima radim, tako da je svaka predstava doista slika mene i ljudi koji su u njega bili uključeni. No, ova je predstava specifična jer smo Iris i ja tražile baš onaj pokret koji za nas nije tipičan, a osobito u drugom dijelu, gdje smo pokušale pronaći tijelo koje nije naučeno i koje je na neki način sirovo.

U predstavi je snažan sarkazam, kojim na neki način nasmijavate, ali u cijelosti donosite vrlo brutalnu sliku o ženama i njihovu odnosu prema vlastitim tijelima.

Godder: U početku to nije bio cilj, ali brutalnost je ono što je proizašlo, tako da postoji određena količina samonametnute boli, kao i boli prikazane publici. No, više od upućivanja na brutalnosti želimo potaknuti svojevrsno oslobađanje.

Erez: Mislim da brutalnost proizlazi iz same činjenice da si promatran jer postoji nešto brutalno u potrebi da ispuniš tuđa očekivanja. To nisi stvarno ti, ono što želiš biti, pa je to nasilna situacija sama po sebi.

Godder: Govorimo o oblicima ili pozicijama koji u sebi sadrže zlostavljanje vlastitoga tijela. Možda je tako jer mislim da cijela predstava ne daje konkretan zaključak, nego je naglasak na proživljavanju onoga što se gleda.

Erez: Ne želimo reći: ovo što činite je loše! Gledanje i osvještavanje onoga što smo si nametnuli ili što već posjedujemo pomaže da se stvari u osobi povežu, i to je ono što želimo potaknuti u publike.

Zašto se u prostoru nalaze dva TV-ekrana? Odnosi li se to na medijsku sliku koja nameće određene imidže?

Godder: Iako je to zanimljiv način gledanja, on nije razlog primjene TV-ekrana. Oni su u funkciji viđenja izvedbenoga prostora kao sobe — intimnog i malog prostora koji je ujedno pozornica. Predstava je inače namijenjena izvođenju u manjim prostorima, tako da smo ovdje imali prvu priliku izvoditi je na velikoj pozornici. Naime, iako je pokret jako ekstenzivan, predstava je zapravo vrlo intimna. Televizijski ekrani došli su jer se koristimo videom i asocijacijom na videoslike, a kako ga nisam htjela projicirati na veliko platno zbog zadržavanja intimnosti, stavili smo ga na dva TV-ekrana. Također, cijeli je prostor na videu prikazan kao boksački ring, koji je reprezentacija igre i nečega definiranog.

Erez: Scenski prostor zamišljen je kao soba. Zato se presvlačimo i tamo su televizori. Iako je svaka od nas na ekranu, nije toliko bitno što se prikazuje. Dakle, ne upućujemo na medije, nego na privatnost. Na slici se vide mali dijelovi naših tijela, a na kraju je to fantazija, slika čiji dio postajemo.

Surađujete već pet godina i vaš rad uspoređuju s onim Pine Bausch. U prijašnjem radu Hall, kao i ovdje, bavite se pitanjem identiteta pojedinca i njegova položaja u društvenom kontekstu s naglaskom na unutarnjoj borbi karaktera. Je li to vaš temeljni i zajednički interes?

Erez: Kako je moja pozadina bavljenje psihologijom (to sam studirala) s Yasmeen sam našla zajednički jezik upravo zbog toga jer nam je objema važno promatranje drugih te istraživanje vlastitih unutarnjih preokupacija pri radu na predstavi.

Godder: Htjela bih dodati da u Hallu odnosi i društvena igra djeluju realnije jer postoji društveni kontekst, dok se u Two Playful Pink bavimo samo igrom bez naracije, više konceptualno. Two Playful Pink započeo je jednostavnim dolaskom u studio i radom na sebi, tako da je više intiman i zato se bavi samo ženskim identitetom.

Danas se vrlo malo koreografkinja bavi pitanjem ženskog identiteta.

Godder: To je zanimljivo. Ne žele dirati u nešto što je tako blisko da se podrazumijeva, ali kad se doista time baviš, shvatiš da ima dosta toga za promišljanje.

Erez: Tijelo je nešto s čime se plesačice / izvedbene umjetnice svakodnevno susreću jer rade s njime i o njima često razgovaraju. Nama je to došlo samo po sebi, iznutra i iskreno.

U ovoj predstavi koristite se glazbom (i to cijelim albumom) PJ Harvey. Je li ona vaš ženski uzor?

Godder: Jedan je razlog primjene taj što cijeli album govori o ženama, a i ona je sama vrlo snažna žena. Istina je da postoji nešto u uporabi rada drugog umjetnika kojega zaista cijenite, a ja obožavam PJ Harvey. Na to se veže i drugi razlog koji ste spomenuli, a to je posjedovanje određene slike o nekome na koga želite biti nalik, čime se bavim u predstavi. Pjesme s istog albuma nižu se ponovno iz razloga stvaranja intimne atmosfere slušanja CD-a kod kuće.

Formalno ili neformalno obrazovanje?

Godder: Iako sam završila High School for Performing Arts i diplomirala na Tisch School of the Arts Sveučilišta u New Yorku, mislim da su mnogo veći utjecaj na mene imali različiti umjetnici izvan škole s kojima sam mnogo radila za vrijeme školovanja.

Erez: Ja sam učila klasični balet kao i moderni ples u Izraelu, i to oboje u neformalnoj edukaciji.

Što se događa na izraelskoj plesnoj sceni i u plesnom obrazovanju?

Godder: Scena ubrzano raste, mnoštvo je nezavisnih koreografa i uvijek kažem kako je za tako malo područje scena i za nju zainteresirana publika poprilično velika. Izvodeći Hall posljednje tri godine u Tel Avivu gotovo svaka tri do četiri mjeseca uvijek smo imali veliku publiku. U Tel Avivu inače možete vidjeti barem dvije plesne predstave svakoga vikenda, što je sjajno. Postoji jedna visokoškolska institucija, pedagoškoga usmjerenja, tako da su svi koji studiraju ples zapravo plesni pedagozi.

Erez: Za ples se u Izraelu ne izdvaja velik novac, ali na sceni djeluje mnogo ljudi. U pogledu obrazovanja važnu ulogu osim institucija igraju velike skupine koje obrazuju svoje podmlatke, poput Batsheve.

Postoji li kakva nezavisna plesna orgnizacija koja se bavi produkcijom i edukacijom?

Godder: Postoji neprofitna Asocijacija nezavisnih koreografa, čiji sam i sama dio. Ona je poput krovne organizacije, koja nam ponajprije pruža mogućnost primjene programa za financiranje, a u planu je pružanje prostora za rad. Putem nje također obje djelujemo kao pedagozi, od čega uglavnom živimo. No, razmišlja se sve više o političkoj ulozi takvih organizacija, koje bi plesačima i koreografima pružale veću slobodu i veća prava.

Razgovarala Jelena Mihelčić