Politika nije utjecala na moj znanstveni rad

Politika nije utjecala na moj znanstveni rad

Nema taštijeg, umišljenijeg svijeta od pisaca, poglavito onih koji se uza sve želje i grčevite napore ne uspijevaju uzdići iznad prosječnosti, ili, drugim riječima, kojima su ambicije visoko iznad stvarnih mogućnosti, a njihovi su ih prijatelji, tko zna zašto, već uvjerili da su genijalni. S te je strane pojava nezadovoljnika mojom Poviješću ne samo očekivana nego i zakonita. Pritom valja reći i to, da su neki prigovori koji se čuju potpuno promašeni

U nedavno objavljenom drugom, kako čitamo na naslovnici, znatno proširenom izdanju Vaše Povijesti hrvatske književnosti (kao i prvo izd. iz 1997. u Nakladi Pavičić, Zagreb) očit je kvantitativni nerazmjer u opisima tzv. starije i novije hrvatske književnosti. Prvoj, koja obuhvaća gotovo osam stoljeća, pripada tek jedna četvrtina Vaše Povijesti, oko 150 stranica, dok su se posljednja dva stoljeća rastegnula na 450 stranica. Kako to shvatiti, kao posljedicu Vašeg stručnog interesa koji je uglavnom bio usmjeren preporodnoj i postpreporodnoj književnosti ili kao posljedicu još uvijek nedovoljno istraženih starijih slojeva hrvatske književnosti?

— Nerazmjer o kojem govorite doista postoji, ali je on u ovom slučaju realan, jer je posljedica stvarnog stanja u devetstogodišnjoj povijesti hrvatske književnosti. Od svojih početaka na razmeđu X. i XI. stoljeća, ili od Baščanske ploče, recimo, pa do kraja XVIII. stoljeća, u tih 800 godina, imali smo znatno manje pisaca nego u 200 posljednjih godina XIX. i XX. stoljeća. Možemo to objasniti činjenicom, da se u onih 800 godina hrvatske povijesti književnost razvijala uglavnom u južnoj, jadranskoj Hrvatskoj. U sjevernoj, panonskoj Hrvatskoj književnost se intenzivnije razvija tek od XVIII. stoljeća. Otuda taj nerazmjer, vidljiv i u Frangešovoj Povijesti. Ali ne i u Ježićevoj! Kod Ježića, prividno, gotovo da i nema tog nerazmjera. Imam i za to objašnjenje. Ježić je došao do kraja četvrtog desetjeća XX. stoljeća, obuhvatio je dakle šezdeset godina manje od mene, a to je veliko razdoblje, naročito kad se zna, što se u njemu sve događalo. Ježić je 110 godina hrvatske književnosti, od početka Hrvatskoga narodnog preporoda 1835. do kraja Drugoga svjetskog rata 1945, prikazao na kojih desetak-dvadesetak stranica više nego prvih 800 godina. Nastavljajući dalje, do kraja XX. stoljeća, ja sam, kako već rekoh, obuhvatio novih šezdeset godina, i to šezdeset dosad možda najplodnijih, najrazvijenijih godina u cjelokupnoj hrvatskoj književnoj povijesti, koje su obuhvatile i književnost u raskolima 1941-1945. (čega u njegovoj knjizi nije bilo niti je moglo biti), pa drugu modernu i oba njena naraštaja, krugovaški i razlogovski, zatim književnost u izbjeglištvu 1945-1990, postmodernu i fenomen književnog policentrizma, koji je naročito razvijen u drugoj polovini XX. stoljeća, a najzad i hrvatsku književnost u susjednim zemljama. Svega toga uopće nema ni u jednoj našoj dosadašnjoj povijesti književnosti. Odbijte otprilike 200 stranica, na kojima je u mojoj knjizi riječ o tim pojavama i vidjet ćete, da se omjeri u mojoj knjizi uvelike približavaju omjerima u Ježićevoj. Odnosno, da bi isti optički nerazmjer pratio i Ježićevu knjigu, da je mogla obuhvatiti tih šezdeset godina i sve druge segmente, koje sam ja obuhvatio. Najzad, mogao sam taj omjer ublažiti, smanjiti kvantitativnu razliku između prikaza prvih 800 i drugih 200 godina naše književne povijesti, mogao sam naime vrijednosne prosudbe pojedinih djela dopreporodnih hrvatskih pisaca proširiti podrobnijim raščlambama svakoga od njih, ali bi to bila umjetna intervencija, koja bi razbila knjigu na dva strukturalno različita dijela. Morao bih jednakim raščlambama pristupiti i djelima nastalima u posljednjih 200 godina, ako bih želio — a želio bih bezuvjetno! — održati jedinstveni pristup i stilsku koherentnost knjige, a onda bi taj nerazmjer bio još veći. Vidite, pitanje koje ste postavili nije baš tako jednostavno. I sada mislim, da u tom pogledu nisam pogriješio. U svojoj knjizi obradio sam iz dopreporodnog razdoblja nekoliko desetaka književnih spomenika, natpisa, rukopisa i rukopisnih zbornika, listina, statuta i kronika, te 148 pisaca, ako sam dobro brojio; znam da bi tko drugi taj dio napisao drukčije, sa svoga stajališta imao bi i pravo, ali bi onda i razdoblje poslije Preporoda morao koncipirati drukčije. I vjerojatno bismo opet došli na isto. Nesreća je što se u našoj znanosti o književnosti sve do nedavnih dana tako oštro dijelila hrvatska književnost na tzv. stariju i tzv. noviju, pa sve do danas nemamo de facto nikoga tko s jednakom kompetencijom govori o cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. A zanimljivo je i to, da su »specijalisti« za tzv. stariju književnost (Vodnik, Kombol, Bogišić i dr.) pisali uglavnom samo povijesti dopreporodne književnosti, dok su »specijalisti« za tzv. noviju književnost pisali kompletne povijesti književnosti (Ježić, Frangeš). Iznimka je iz ovoga pravila Slobodan P. Novak, ali on je iznimka u svemu. Ovdje ne uzimam u obzir Barčevu Jugoslavensku književnost iz 1955, jer je to nažalost sasvim promašena knjiga: od naslova i koncepcije do strukture i pojedinih prosudbi u njoj.

Poznata je Barčeva zamjedba iz 1929. kako u proučavanju hrvatske književnosti svaki istraživač stoji sam pred svojim predmetom obrade, bez oslonca u prethodnim radovima kolega, želeći time, naravno, jasno upozoriti na nedostatak osnovnih i specijalnih istraživanja o pojedinim razdobljima, piscima i poetikama u hrvatskoj znanosti o književnosti. Jesmo li do danas ipak uspjeli izbjeći tome istraživačkom prokletstvu?

— Istraživanja i na njima temeljena valoriziranja književnosti, koliko god tko na tome radio, nikada ne će biti konačna i sasvim završena. To je proces koji se po prirodi stvari kontinuirano nastavlja iz naraštaja u naraštaj. Svaki bi naraštaj znanstvenika, kritičara i povjesnika književnosti, morao iznova provjeriti dostignuća i spoznaje svojih prethodnika, pa ih ili ovjeroviti ili reinterpretirati, ali dakako samo na temelju vlastitog uvida u relevantnu građu, tj. u izvore. Druga je stvar s tzv. fundamentalnim istraživanjima, npr. bibliografijama, bez kojih se veći projekti ne mogu ni započeti, pa ni zamisliti. Jednom obavljena, takva istraživanja, koja ne rezultiraju subjektivnim zaključcima nego objektivnim činjenicma, egzaktnim podacima, postaju trajna, njih se može (i mora) samo dopunjavati. Ali i u tom pogledu stanje u našoj znanosti je još uvijek deficitarno. Za neke svoje radove morao sam obaviti sâm i tu vrstu istraživanja. Ako hoćete, mogu vam reći iz svoga iskustva, da u knjižnicama i arhivima viđam sve manje ljudi koji bi, s obzirom na posao kojim se bave, morali biti redoviti gosti u tim ustanovama. Više od pedeset godina zalazim u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, godinama sam u njoj provodio i po pet-šest sati dnevno, pa dobro znam koga sam u njoj viđao redovito, koga povremeno, a koga vrlo, vrlo rijetko. A i koga u njoj nisam vidio doslovce nikada.

Budući da pratim i poznajem rad kolega koji su mi naraštajno bliski, primjećujem da su u Vašoj knjizi neki od njih spomenuti, čak su dobili i određene šire kritičke ocjene, dok drugih nema, a itekako vrijedno rade i objavljuju stručne i znanstvene radove. Zašto u knjizi nisu ni spomenuti autori poput Andree Zlatar, Deana Dude, Krešimira Bagića (koji je i pjesnik), Hrvojke Mihanović-Salopek i Lade Čale Feldman?

— Zašto mislite da sam ja nepogrješiv, kad ni sam to ne mislim o sebi? Nisam nepogrješiv, a nisam ni sveznadar. Neke sam možda i s nepravom izostavio, neke možda nisam ni stigao dobro pročitati. A neki su mi možda i nehotice promakli. I sami znate, da se u Hrvatskoj danas piše kao nikada, da gotovo svakodnevno izlaze knjige vrijedne i da se pročitaju i da se zapamte, ali ih je gotovo nemoguće sve i pročitati u kratkom roku. Ne bismo to uspjeli ni kad bismo čitali iz dana dan od jutra do mraka. A svi mi, kao što znate, imamo svakodnevno i drugih dužnosti i obveza. Ali ne brinite: pročitat ću i ono što još nisam, još jednom ću pročitati i ono što sam možda pročitao na brzu ruku, pa ako dođe i do trećega izdanja (u što moj nakladnik čvrsto vjeruje), ispravit ću sve što sam ovoga puta možda pogriješio.

O Miljenku Jergoviću napisali ste u novom izdanju tako kako ste napisali; u prvom ga izdanju Povijesti niti ne spominjete. Stručnoj i kulturnoj javnosti poznata je Jergovićeva reakcija koju neki odobravaju, a neki je drže posve degutantnom. Mislite li doista da je Jergović neka vrsta ratnoga književnog profitera — riječ je, naime, o piscu, valja podsjetiti čitatelje, koji je prošle godine ovjenčan nagradom Matice hrvatske za književnost August Šenoa.

— Zanimljivo je, da to pitanje i vas zanima! Još nikoga nisam sreo, koji se o to pitanje nije potepao, bilo u pozitivnom bilo u negativno smislu. Reklo bi se, da je to pitanje danas mnogima ključno pitanje hrvatske književnosti, nešto kao lakmusov papir koji pokazuje ovakvo ili onakvo stanje književne koncentracije. Meni je naprotiv to pitanje samo po sebi posve nezanimljivo, ili, da budem jasniji, ono mi je zanimljivo sasvim jednako kao još stotinjak drugih sličnih i prosječnih pitanja. Ni više ni manje, ni važnije ni sporednije! Pa sam se tako i odnosio prema njemu: kao i prema svakom drugom. A što mislim o njemu, o tom pitanju, to sam napisao i kod toga stojim, sviđalo se to kome ili ne. Tko misli drukčije, neka misli. Ne marim! Svatko bira prijatelje po svojoj mjeri i pisce po svom ukusu. Ja nisam ni htio pisati ono što netko drugi misli, nego ono što ja mislim. O svemu, pa i o tome. Uostalom, očekivao sam ovakva i slična pitanja. Znao sam da će ih biti i da ne može biti a da ih ne bude. Ovakve knjige, ne mora to baš biti povijest nacionalne književnosti, dostatno je da se knjiga bavi aktualnim temama i da govori o suvremenicima, sasvim razumljivo, nailaze uvijek na kontroverze, nezadovoljstva i srdžbe onih koji se u njoj nisu našli, ili su se našli u svjetlu koje ih prikazuje drukčije nego što oni sami sebe vide. Sasvim prirodno. Ne znam ni jednu jedinu knjigu ove vrste, koja bi bila iznimka. Nema taštijeg, umišljenijeg svijeta od pisaca, poglavito onih koji se uza sve želje i grčevite napore ne uspijevaju uzdići iznad prosječnosti, ili, drugim riječima, kojima su ambicije visoko iznad stvarnih mogućnosti, a njihovi su ih prijatelji, tko zna zašto, već uvjerili da su genijalni. S te strane je pojava nezadovoljnika mojom knjigom ne samo očekivana nego i zakonita. Pritom valja reći i to, da su neki prigovori koji se čuju potpuno promašeni. Takav je, na primjer, prigovor o nekakvoj mojoj neobjektivnosti. Kako jedna kritički koncipirana povijest književnosti može biti apsolutno objektivna? U njoj mogu i moraju biti objektivne, upravo egzaktne, samo činjenice. U mojoj knjizi one to i jesu. Njih sam, činjenice, poštovao iznad svega i ništa nisam napisao što bi se protivilo činjenicama. Sve svoje prosudbe temeljio sam na njima i izvodio iz njih. Ipak, koliko god to izvođenje zaključaka bilo logično, neizbježno sam ih izvodio ja, a ne tko drugi, svojim spoznajama a ne tuđim i svojim osjećajem logičnosti a ne tuđim, pa su dakle sve interpretacije moje, dakle u nekoj mjeri i subjektivne, jer interpretacija ne može a da ne bude proviđena i notom subjektivnosti. U tom smislu »objektivnu« knjigu nisam ni želio napisati. Kad bi i bilo takve »objektivne« književno-kritičke ili književno-povijesne knjige (a povijest književnosti, kako je ja shvaćam, nije ništa drugo nego retrospektivna književna kritika), značilo bi to da je zadovoljila autoreceptivna očekivanja svih koji se u njoj spominju, a to bi jamačno bila vrlo vrlo loša knjiga, najneobjektivnija i najneuporabljivija knjiga, koja nikome ne bi trebala i nikome koristila, pa ni onima koji bi njome bili zadovoljni. Ili bi se morala ograničiti samo na golu faktografiju, a reducirati svaki kritički sud. Ali tada ne bi ni bila povijest nego biobibliografski priručnik. Ponavljam: za ovakvu knjigu važno je da interpretacija, da prosudba budu temeljena na činjenicama i sukladna s njima, a u mojoj knjizi, uvjeren sam, ona to jest. Upravo to i užasava njene ogorčene, žučljive kritičare: moje prosudbe ne mogu lako osporiti, nemaju činjenicâ koje bi im to omogućile, a teško im je priznati da ima pravo netko drugi, tko ne misli kao oni. Pa su izgubili živce. A što se tiče rječnika i stila, pa i same metode mojih kritičara, vjerujte mi da me nimalo ne uzbuđuju. Potječem iz solidne građanske sredine, iz prave gospodske obitelji, u kojoj je takva retorika bila jednostavno nezamisliva. Bila bi nazvana prostačkom. A da bi vam neke mentalne veze bile jasnije, podsjetit ću vas, da smo sličnih izljeva žuči već imali u našoj književnoj prošlosti. Krležina Hrvatska književna laž iz »Plamena« 1919. bila je prva takva pojava u nas, a knjiga Marina Franičevića Pisci i problemi iz 1948. slijedila je taj žalosni primjer. Oba su nastala kao izljev njihove (tadašnje) boljševičke nesnošljivosti i bila, svaki na svoj način, kulminacija takve — doslovce: sramotne — retorike u književnoj kritici. Krleža je, sjećate se, pljuvao najpogrdnije po našem Preporodu i preporodnim pjesnicima, poglavito po Preradoviću, koji ga je iritirao kao carski general pa ga je sasvim nerazumno negirao i kao pjesnika, a Franičević je partizanskom obiješću najotrovnijim kvalifikacijama de facto pisao partijsku optužnicu protiv Tina Ujevića i mlade Vesne Parun, pripremajući u najmanju ruku njihovu ekskomunikaciju. Pa što se dogodilo? Preradović je i danas pjesnička veličina kakva je i bio, Ujević također, Vesna Parun je u međuvremenu izrasla do njegova književnog stasa, a Krleža se kasnije beskrajno stidio svoga teksta i nikada ga više nije dao pretiskati, čak ni spomenuti, nego je četrdesetak godina kasnije napisao o istoj temi novi tekst s bitno drukčijim prosudbama, dok je Franičević meni u jednoj prilici izjavio, expressis verbis, da se odriče svoje knjige i da ne bi dopustio da se ona ikada više pretiska, pa ni u njegovim sabranim djelima, ako do njih ikada dođe. Poučno, zar ne? O svemu tome pišem u ovoj knjizi. I stojim iza svake riječi koju sam u njoj napisao. One su plod mojih spoznaja i mojih uvjerenja. Uostalom, i za mene vrijedi ono što i za sve ljude koji pišu, pa prema tome i za sve moje kritičare i oponente (protunošce, kako bi rekao Matoš): što god pišeš, o čemu god pišeš i kako god pišeš, o sebi pišeš.

Oko Krleže uvijek neki spektakli: primjerice, oko uređenja Gvozda i zamisli o zasebnom istraživačkom institutu u kojem bi se proučavalo Krležino djelo, zatim pokretanje opsežnoga projekta njegovih sabranih djela koje je započelo dobro a onda zastalo, pa pompozno otvaranje ostavštine u NSK koje je donijelo jedno veliko ništa, itd., itd. Krleži ste posvetili dosta prostora u drugom izdanju Povijesti. Što, dakle, napraviti danas s Krležom, gdje ga konačno smjestiti a da se ne pretjera, kako to učiniti?

— O Krleži bih mogao govoriti satima, a sažetak svega što bih mogao reći bio bi tekst koji možete pročitati u mojoj knjizi. Veliki pisac, žrtva velikih zabluda, hvatao se u koštac s velikim problemima, odnio je sa sobom velike tajne i ostavio za sobom velike dileme. Sputan velikim strahom, nije smogao snage da potkraj života otvoreno izrekne što misli, da kaže bobu bob a popu pop. Ne kažem, njegov strah je bio opravdan. Kao stari partijski aktivist u mladim danima, znao je s kime ima posla. Da je, naime, prepušten na milost i nemilost ljudi, koji nemaju nikakvih skrupula u obračunavanju sa svojim otpadnicima. Prihvatio je ulogu partijskog autoriteta na području umjetnosti, premda u partiji, u njenim internim krugovima, nije bio bogzna kakav autoritet. U toj lažnoj pozi znao je kadikad i manipulirati svima oko sebe, da bi danas jedna skupina njegovih samozvanih sljedbenika manipulirala njime, u varljivoj nadi da će time što ga proglašavaju svojim idolom, a sebe njegovim obožavateljima, nešto od njegove veličine i njegove važnosti prijeći i na njih. A što se njegove ostavštine tiče i razočaranja, do kojega je došlo poslije njena odpečaćivanja nakon što je, po njegovoj oporučnoj odredbi, dvadeset godina bila pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, reći ću vam, da je i to bila svojevrsna manipulacija, ali ne njegova. Ako je, naime, u njegovoj ostavštini bilo doista samo ono što je u njoj nedavno pronađeno, onda se s pravom pitamo, što mu je uopće trebalo da zabrani uvid u nju punih dvadeset godina. Ne, Krleža nije bio tako nelogičan. U njegovoj ostavštini moralo je biti i nekih rukopisa, ili dokumenata, koji u njoj nisu pronađeni. A u prilog tome govori i ono što sam svojedobno saznao od Marijana Matkovića, njegova dugogodišnjeg i možda najvjernijeg iskrenog poštovatelja i prijatelja (ako se tako može reći, naime, ako je Krleža uopće imao istinskih prijatelja!). Krleža je doista imao nekih rukopisa, možda i ne baš sasvim dovršenih ali svakako iscrpno skiciranih, o nekim tabu-temama, o kojima se ni on nije osmjelio javno pisati. Ali njih više nema. Matković je o tome sigurno nešto znao, znao je vjerojatno i zašto ih nema; ne će biti da je uzalud, onako demonstrativno, prosvjedovao ostavkom u Odboru za zaštitu Krležina imena i djela, što ga je poslije Krležine smrti osnovala partija. Nikada od njega nisam saznao prave razloge njegova prosvjeda. Da bismo ih možda saznali, valjalo bi ispitati, tko je sve imao pristupa kutijama s Krležinom ostavštinom od trenutka njegove smrti, ili možda čak od njegova odlaska u bolnicu pa do njihova pečaćenja. Mislim da bi se jedino tako došlo do odgovora na mnoga pitanja s tim u svezi. Ja imam neke indicije, ali ne mogu ništa tvrditi.

U Vašoj je knjizi književnost stvarana za Nezavisne Države Hrvatske prvi put integralni dio jedne velike književnopovijesne sinteze, i to nitko ne može osporiti. Budući da i sam poznajem izuzetno zanimljivu književnu proizvodnju i književni život toga četverogodišnjega razdoblja, ali isto tako i broj i kvalitetu objavljenih stručnih radova o tome vremenu od 1990. naovamo, slažete li se da posao oko temeljite valorizacije književnosti za NDH zapravo tek predstoji? I konačno: slažete li se da je još uvijek najbolje stranice o književnim prilikama za NDH napisao Stanko Lasić u trećoj knjizi svoje Krležologije?

— Posao oko temeljite valorizacije (ustvari: revalorizacije) književnosti u doba NDH zaista nam tek predstoji. U svojoj knjizi, gdje je ona po prvi put u našoj književnoj povijesti razmotrena i ocijenjena, dao sam —vjerujem — sasvim solidnu osnovu za sva daljnja objektivna i znanstvena istraživanja u ovom smislu. Ali ta istraživanja moći će se uspješno nastaviti i razvijati samo ako se prije toga dogodi prijelom u nekim našim glavama. Ima naime ljudi u nas, pa i na području književnosti, koji uporno ustrajavaju u svojim zabludama i ništa ih, nikakve činjenice, ma koliko neoborive, ne mogu razuvjeriti. Oni jednostavno ne prihvaćaju činjenice ako su u suprotnosti s njihovim ideološkim preduvjerenjima, koja su, onako jednostrana, već odavno zastarjela i deplasirana. Kažete li, na primjer, da je kulturni život u NDH uživao visoki stupanj autonomije, sasvim nerazmjerno političkom sustavu totalitarizma, nazvat će vas lažljivcem, ustašom, fašistom, još malo pa će jednoga dana reći da ste bili notorni zločinac, da ste vlastoručno klali, a sve samo zato jer se nikako ne mogu pomiriti s tim da su godinama bili u zabludi, u koju su zavedeni jugokomunističkom promidžbom, ne pokazavši nimalo one najobičnije ljudske znatiželje, a kamo li one intelektualne savjesti, da sve te tvrdnje i sami provjere. Jugokomunistički ideolozi su ih zaludili za cijeli život. Njihove betonirane mozgove ne mogu pokolebati nikakve činjenice ni ičija osobna svjedočenja; oni ih, kratko i jasno, a priori odbijaju. A to je znak njihove intelektualne kržljavosti. Živom intelektu svojstvena je naprotiv dinamičnost duha i neprekidna radoznalost, prema tome i otvorenost za eventualne nove spoznaje. Pa već najobičnija ljudska znatiželja morala bi ih navesti da mirnije, opreznije, bez apriorne isključivosti, poslušaju tuđa mišljenja i razmotre ponuđene argumente na kojima se ona temelje. Slobodan čovjek, a to znači prije svega čovjek slobodna duha, svaki dan se susreće s izazovima, koji ga potiču da preispituje vlastita stajališta. I on te izazove nikada ne izbjegava, naprotiv! Međutim, u nas još ima »intelektualaca«, koji se ponašaju upravo suprotno. Njihovo uhodano mišljenje ih ispunjava sasvim i oni su zadovoljni sami sobom i dovoljni sami sebi. Sumnjam u intelektualnu razinu takvih betoniranih »intelektualaca«. Njima je uzalud sve što su o tome pisali svjedoci poput, recimo, Ante Cilige, ili povjesnici poput Trpimira Macana, ili književni povjesnici i teoretičari poput Stanka Lasića. Njima je i danas mjerodavno samo ono što su im zabili u glavu partijski agitpropi. Vrijedi li s takvima uopće razgovarati? Ili je pametnije pustiti ih neka i dalje žive u svojim zabludama i ne osvrtati se na njih i na ono što pišu i govore? Što se mene tiče, ponašam se upravo tako: kao da ih nema! Istina se kadikad vrlo teško probija na svjetlo dana, ona je često spora, ali je neuništiva.

U jednom razgovoru za »Vijenac« (br. 130, 1999), Aleksandar Flaker izrazio je sumnju u projekte hrvatskih književnih povjesnica zbog dvaju razloga: prvo, jer su one najkonzervativniji žanr znanosti o književnosti, u kojima se uvijek zna model obrade (razdoblje-politički kontekst-pisac do pisca), pa čak i model njihove kritike (što nedostaje, koliko je tko dobio mjesta i sl.), i drugo, javlja se opravdana nevjerica u pretpostavku da je jedan autor u stanju pročitati glavninu korpusa nacionalne književnosti, što onda, naravno, povlači i sumnju u vjerodostojnost izrečenih sudova. Možete li se složiti s ovakvim stavom? Hoće li u budućnosti, primjerice, nestati potreba za velikim književnopovijesnim sintezama, hoće li ih sasvim odmijeniti parcijalni pristupi poput povijesti žanrova, stilova i razdoblja?

— U načelu, svaka sumnja je uvijek poželjna, barem u početku, pa i opravdana, sve dok činjenice ne dovedu i nju u sumnju. Flakerovu sumnju zato posve razumijem. Ima on pravo: povijest književnosti, kao književno-kritička forma, jest najkonzervativniji žanr znanosti o književnosti, njen model je zaista unaprijed zadan i više-manje poznat i manje-više jednak u svima književnostima, uza sve specifičnosti od književnosti do književnosti; činjenica je i to da jedan autor, koliko god bio kompletan istraživač (na samim izvorima!) i koliko god bio informiran iz prve (tj. iz svoje vlastite) ruke, ne može pročitati baš sva djela u toj književnosti, o kojima će nužno govoriti, ali može (i mora!) pročitati sva ključna, stožerna, nezaobilazna djela stožernih, nezaobilaznih pisaca, koji su za tu književnost znakoviti na bilo koji način i s bilo kojega razloga. Uostalom, zapravo se samo o takvim djelima u povijestima književnosti i govori individualnim kritičkim kriterijima analitički podrobnije i prodornije. O drugim se djelima govori uglavnom samo informativno, s više ili manje pojedinosti, ali tek kao objektivnim činjenicama u sklopu neke vremenske, tematske, stilske ili kakve druge mikrocjeline. A za takvu sistematizaciju, priznat ćete, nije baš ni potrebno ne znam kako studiozno pročitati svako takvo djelo »od korica do korica«. Nekada vam i kritika o njemu, napisana od autora kojima vjerujete, može pomoći da ga valjano smjestite u književno-povijesni kontekst. U svakom slučaju, što god tko mislio o povijestima književnosti, one su još uvijek praktična potreba i korisni priručnici u svakoj književnosti i svakoj kulturi. Jesu li one to zauvijek, hoće li to biti i sutra, i do kada će biti a od kada možda više ne će, to ne znam, a i ne marim znati. A parcijalnih književno-povijesnih zahvata različite vrste (Medini, Bučar, Matić...) bilo je odavno i bit će i nadalje, i ne samo u hrvatskoj književnosti.

Vi dobro znate što je Matica hrvatska, poznajete njezinu povijest i značenje za hrvatsku kulturu. Jedno ste vrijeme bili i njezin potpredsjednik, ali ste se zbog neslaganja s tadašnjim predsjednikom Vladom Gotovcem povukli s te dužnosti, čak i iz Matičina članstva. Što mislite o današnjoj Matici hrvatskoj, njezinu vodstvu, programu i aktivnostima. Vidite li neke promjene posljednjih godina, možda nedostatke ili napredak. Namjeravate li se ponovo učlaniti?

— Bio sam član Matice hrvatske od 1962. i osjećao sam se njenim članom i u onom razdoblju kad ona brutalnim udarom komunističkog nasilja formalno nije postojala. Kad su me iz nekih ekskluzivnih inozemnih leksikona tražili osobne podatke, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, uvijek sam napisao (i u svima je to bilo objavljeno), da sam »an active member of Matica Hrvatska, the older Croatian cultural, scientific and literary association« (International Who’s Who of Intellectuals, vol. two/three; International Biographical Centre, Cambridge, 1982, str. 902). Moram vas podsjetiti, da se u ono doba, kad sam ja postao članom-radnikom Matice hrvatske, u nju nije upisivalo kao u filatelističko društvo nego je Predsjedništvo Matice na sjednici primalo poimence svakog potencijalnog kandidata, na temelju njegova dotadanjeg rada. Morao si nešto imati za sobom, morao si ostaviti neki trag u javnom životu. Biti članom-radnikom Matice hrvatske značilo je priznanje, na koje sam i ja bio vrlo ponosan. A kad se pod njenim krovom rodila inicijativa za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je odmah i donesena, u ožujku 1967, uz podporu sedamnaest najviših hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija, Matica hrvatska s desetinama svojih ogranaka širom Hrvatske postala je središnjim društvom i kultnom institucijom hrvatskoga naroda. Mogu to reći s punim uvjerenjem, jer sam kao tadašnji član Matičina povjerenstva za ogranke (s prof. Brandtom i Miroslavom Vaupotićem) obišao veliku većinu njih, od sjevera do juga Hrvatske, i znam kako ju je doživljavao i cijenio narod u njihovim sredinama. Taj ugled, tu karizmu, Matica hrvatska nije nažalost održala i poslije svoje obnove u prosincu 1990. Ima za to puno razloga, o kojima bi se moralo opširno govoriti, ali u nekoj drugoj prigodi. Pokušavao sam pune dvije godine, kao potpredsjednik, vratiti Maticu hrvatsku njenim temeljima, njenim povijesnim zadaćama i obnoviti barem nešto od njena negdašnjega dostojanstva i, recimo tako, stare slave, ali nije išlo. Ne biste vjerovali koliko smo energije neki od nas morali utrošiti da bismo tadašnjega predsjednika Matice uvjerili, da nam je jedna od prioritetnih zadaća obnoviti Matičinu nakladničku djelatnost i osmisliti je prema novim potrebama i mogućnostima. »Mene ne zanima Matica hrvatska koja će izdavati knjige«, rekao je Gotovac. Doslovce tako. Danima i danima prepirali smo se da bismo ostvarili mali, gotovo milimetarski pomak. U drugim nekim stvarima nismo uspijevali ni toliko. Vjerojatno nisam bio dostatno odlučan. U onim ratnim okolnostima izbjegavao sam sukobe do kojih bi u slučaju moje »tvrdoglavosti« neminovno došlo, i time sam vjerojatno učinio pogrješku. Maticu hrvatsku trebalo je obnoviti na istim programskim i statutarnim temeljima, a ne pretvarati je u masovnu organizaciju.

Ali pustimo sada to. Vjerujem da Matica hrvatska i danas ima što raditi na istim zadaćama, na kojima je godinama djelovala. Hrvatski jezik bio je oduvijek njen prioritet. Deklaracija u ožujku 1967. odigrala je povijesnu ulogu: da nje nije bilo u onom trenutku, ozakonio bi se, najprije u praksi a zatim i legislativno, unitarni jezik, koji bi se formalno zvao srpskohrvatski, a bio bi u stvari srpski jezik i teško da bi to ostalo bez kobnih posljedica. Deklaracija je probudila i uzdrmala savjesti i nikada se nije tako budno pazilo na jezik kao poslije nje. Prolistajte malo novine iz toga vremena: čak ni one koje su po partijskoj direktivi grmjele protiv Deklaracije, u praksi su je provodile. A pogledajte, kako se danas govori i piše hrvatski u novinama i na radioteleviziji! Neki novinari kao da namjerno krše sva pravila hrvatskog jezika, i leksička, i gramatička, i sintaktička, i akcenatska. Upravo danas, dok razgovaramo, čuo sam u vijestima na Hrvatskom radiju, spiker i spikerica uporno govore u Brislu, iz Brisla, a samo prije dva dana upravo na Hrvatskom radiju, u emisiji »Govorimo hrvatski«, objasnila je voditeljica emisije da se imenica Brisel (izvorno Bruxelles) deklinira Brisela, Briselu, itd., a objasnila je i zašto. Ali što to vrijedi urednicima, lektorima i spikerima toga istog Hrvatskog radija, koji tu pouku ne mogu upamtiti ni 24 sata, a možda je nisu ni slušali ni čuli. Pa gdje smo onda mi sada? Jedan hrvatski političar, koji je hrvatski barem formalno, ne zna hrvatsku gramatiku pa futur prvi uporno izgovara biti će, znati će, govoriti će, a time je zarazio stotine ljudi oko sebe, ponajprije novinara, koji su odmah i sami počeli tako govoriti i pisati. Čudio sam se da on to ne zna, pitao se, gdje je i kakvu je osnovnu školu završio taj gospodin, a onda sam se prestao i čuditi i pitati kad je izašao u »Narodnim novinama« jedan službeni dokument s njegovim potpisom, u kome stoji, da treba standardizirati hrvatski jezik. Taj gospodin sa sveučilišnom diplomom i cijeloživotnim političkom karijerom misli sasvim ozbiljno, da hrvatski jezik još uvijek nema svoj standard, a tako što nisu mislili ni srbounitaristički jezikoslovci. Ili on možda uopće i ne zna, što je jezični standard? Možete li zamisliti predsjednika francuske vlade, koji ne zna ispravno govoriti francuski? ili njemačkoga kancelara, koji griješi kad govori njemački? Druga je opasnost, kojoj je danas izložen hrvatski jezik, njegovo potiskivanje iz javnog života, ponajviše u korist engleskoga. Pogledajte kako se sve zovu i ne zovu naše trgovine ili caffe-barovi. A kako ne će, kad i ugledni političari, od kojih to ne bismo očekivali s obzirom na njihovu političku koncepciju, radije kažu avi (izvorno avis) nego mišljenje ili izvješće. Riječ doduše nije engleska, ali neka je i francuska, samo da nije hrvatska. Ne vjerujem, da bi engleski premijer govorio da očekuje od nekoga nekakvi avi, ili da bi francuski prvi ministar rekao da očekuje od nekoga o nečemu nekakvo mišljenje. Hrvatski jezik je dakle ponovno ugrožen, kao i u vrijeme najprije kraljevske Jugoslavije, kad se službeno zvao srpsko-hrvatsko-slovenački, a zatim i u jugokomunizmu, kad se nazivao službeno srpsko-hrvatski ili hrvatsko srpski. U oba slučaja su to zapravo bili mimikrijski nazivi za srpski jezik. Matica hrvatska dakle ima i danas stare zadaće!

Bili ste saborski zastupnik HDZ-a (1995-1999), vrlo aktivni u provođenju tadašnje stranačke politike, govorili ste na predizbornim skupovima. Što je to bilo u politici što Vas je tako privlačilo i privlači li Vas to i danas? Je li politički angažman štetio ili koristio Vašoj temeljnoj struci povjesničara hrvatske književnosti: u reakcijama kolega, prijatelja ili poznanika, u stvaranju ili promjeni Vašeg mišljenja o određenim piscima i poetikama, u redovitom praćenju beletristike i stručne literature?

— U HDZ sam formalno ušao kad je rat već bio u punom zamahu, u tom trenutku osjećao sam to svojom dužnošću, ali sam pristajao uza nj od prvoga dana. Još 1989. kad se pripremao njegov osnutak, donosio mi je Petar Šegedin u dva navrata nacrte njegova programa, prvi put sam mu nešto i predložio, a drugi put i prestilizaciju nekih rečenica. Ali se nisam htio učlaniti, iako su me pozivali. Želio sam, kao politički publicist, biti stranački pristaša izvan stranke, vjerujući da tako mogu biti vjerodostojniji, a time i korisniji samoj stranci. Niz mojih članaka tih godina 1990-1993, tiskanih najviše u »Vjesniku«, a unesenih kasnije u knjigu Pozicije i (o)pozicije, mogu to dobro ilustrirati. Ustvari, ja nisam u njima pisao tako kako sam pisao zato što je to bio program HDZ-a nego zato, jer je to bila moja davna, vlastita, izvorna politička spoznaja. Uvijek sam zagovarao potrebu jedinstva iseljene i domovinske Hrvatske, i to jedinstvene Hrvatske, grubo bi se reklo lijeve i desne Hrvatske, a to znači jedinstvo svih Hrvata, kojima je Hrvatska važnija od bilo koje ideološki determinirane i obojene političke opcije. Oni koji me znaju iz vremena Jugoslavije sjećaju se, vjerojatno, da sam često govorio: neka bude i komunistička Hrvatska, samo neka bude Hrvatska. I komunistička Mađarska živi kao Mađarska, i komunistička Poljska živi kao Poljska, isto tako i Bugarska i Rumunjska i Albanija. Hrvatska propada ne samo zato što je u vlasti komunista nego zato što je u vlasti jugoslavenskih komunista. I komunistička Hrvatska bila bi bolja od demokratske Jugoslavije. Demokracija sama po sebi nije jamstvo sreće i blagostanja. Koliko vrijedi demokracija bez nacionalne slobode vidimo u Sjevernoj Irskoj. Naš najopasniji neprijatelj je Jugoslavija i jugoslavenstvo, a od svih Jugoslavena najopasniji su nam hrvatski Jugoslaveni. Među komunistima poznavao sam dobrih Hrvata, koji su se u svakodnevnom životu potvrdili takvima, ali njihov je utjecaj u vlasti bio minimalan ili nikakav, pa i kad su formalno zauzimali visoka mjesta. Oni su se vrlo brzo otrijeznili od svoga jugoslavenskog pijanstva. Kao Trumbić u sklopu građanske varijante jugoslavenstva, tako je, primjerice, Holjevac »progledao« u sustavu komunističke varijante jugoslavenstva. Odavno sam bio uvjeren, da se bez njihova udjela i njihova doprinosa Hrvatska nikada ne će osloboditi i osamostaliti. A ideja slobodne Hrvatske bila je jedini motiv moje političke djelatnosti. On me jedino zaokuplja i danas. Meni Hrvatska nije objekt nego subjekt kojemu služimo, jedini smisao moga rada, alfa i omega svih mojih razmišljanja. Dugujem to svome ocu, koji mi je u jednoj kritičnoj situaciji 1944. rekao jednostavno i kratko: »Nikada ne zaboravi da si Hrvat!« Doslovce tako. Doživio sam to kao njegov zavjet. Od toga trenutka, hrvatstvo je za mene ne samo politička nego i moralna kategorija. Možda sam bio malo previše naivan jedino kad sam se zanosio, da ga tako shvaćaju svi Hrvati. Ipak, ni danas me nije stid toga zanosa i još uvijek vjerujem, da će on jednoga dana postati stvarnost. I nimalo ne vjerujem da mi je moj politički angažman štetio u znanstvenom i stručnom radu. Morate se prisjetiti, da su mnogi hrvatski književnici i znanstvenici raznih struka djelovali i u politici, bili i zastupnici u Saboru, a nitko nije postavio pitanje je li im to škodilo, pa ni oni sami. Bilo im je to potrebno, da bi se osjećali kompletnim ljudima. Da sam zbog toga izgubio neke prijatelje, to je istina, ali ne žalim zbog toga: pokazali su, da mi i nisu bili pravi prijatelji. Ali sam umjesto njih stekao nove, nadam se vjerodostojnije. Pribavio sam si i nenaklonost dijela našega tiska, ali ni to me ne uznemiruje. Iz svega što sam već rekao, lako Vam je to razumjeti.

Jeste li se ikada vidjeli kao ministar nekoga resora, recimo kulture, prosvjete ili znanosti. Što biste od toga najprije izabrali, i što mislite o spajanju prosvjete i znanosti u jedno ministarstvo? S dosadašnjim ministrima prosvjete Hrvatska posebno nije imala sreće, sjetimo se samo Lilje Vokić, a o Pugelniku i Strugaru bolje da i ne govorimo.

— Nikada nisam želio ni na koji način sudjelovati u izvršnoj vlasti ni na kojoj razini i ni u kojem segmentu, unaprijed sam smišljeno izbjegavao svaku situaciju u kojoj bih se o tome morao izravno očitovati, o čemu imam i živih svjedoka, iako sam, kad je riječ o prosvjeti, znanosti i kulturi, imao svojih zamisli i vrlo konkretnih prijedloga, o čemu ima i pisanih tragova. Reći ćete, znam, ono što su mi već nekoliko puta rekli, da je to nevjerojatno, jer je smisao i bitni cilj bavljenja politikom osvajanje vlasti i preuzimanje izvršnih dužnosti u njoj. To većinom zaista jest tako, ali što se mene tiče nije tako, a reći ću vam odmah i zašto: jednostavno, znam da za to nisam sposoban po svome mentalnom sklopu. To je defekt, priznajem, nešto kao konstrukcijska grješka u mehanizmu moje psihe, ali sam toga svjestan i po tome se ravnam. Ne ću raditi ono za što nisam i što znam da ne znam. Kad bih vjerovao da to znam i da to mogu, možda bih to i htio, a da sam htio, realno je predpostaviti da sam to mogao i realizirati. Moje bavljenje politikom međutim nije išlo u tom smjeru, ono je više, da kažem tako, teorijske naravi. Za me je politika isključivo promišljanje povijesne situacije danas i predviđanje razvoja i mogućih putova u budućnosti. Na toj razini ono je ostalo do danas i ostat će do kraja moga vijeka. Ne ću Vam zatajiti, da mi se to čini mojim pravim područjem, pravim oblikom političkog djelovanja. Proteklih desetak godina događaji su većinom potvrdili mnoga moja predviđanja. Nažalost! Bio bih sretniji da nisu, radovao bih se kad bih Vam sada mogao reći, da sam pogriješio i krivo prosuđivao.

Uvijek sam zagovarao da se obrazovanje i znanost objedine u jednom ministarstvu, jer je to organsko jedinstvo. Resor jest velik, zahtijeva i veliku sposobnost i veliki napor i od ministra i od njegovih suradnika, državnih tajnika i pomoćnika, ali to je tek sada ono što zapravo jest: ključni resor u vladi. Usuđujem se čak reći: u strateškom smislu, to je bez dvojbe danas najvažniji resor u Hrvatskoj. Govorio sam to već deset godina, ali me nisu čuli. Doista, nismo imali sreće, ali nemojte biti nepravedni i ne podcjenjujte gđu Vokić. Uza sve svoje slabosti, od kojih je možda glavni nedostatak smjelost da izvede potrebni zaokret, ona je bila dosad najuspješniji naš ministar prosvjete. Prije nje je Pavletić bio spriječen da ozbiljno krene u promjene, Pugelnik nažalost nije imao nikakvu viziju, a Strugar ju je imao, ali sasvim pogrješnu.

Što se dogodilo s Hrvatskom akademskom zajednicom »Ante Starčević« koja se, koliko mi je poznato, između ostaloga zalagala za moderniju koncepciju hrvatskog školstva i za uspostavljanje kvalitetne knjižarske mreže?

— To biste morali pitati nekoga drugoga. Pred više od pol godine, još prije izbora u studenome 2003, zbog nesuglasice oko nekih taktičkih pitanja, napustio sam sve dužnosti u stranci, ali ne i stranku. Smatrao sam to svojom dužnošću, jer neke stavove ne bih mogao zastupati kao stranački dužnosnik. Prve nesuglasice izbile su zapravo i prije, ima tome već i godina dana. Vodstvo stranke izrazilo je potporu Americi za ratnu intervenciju u Iraku, a ja sam se expressis verbis, u svojim dnevničkim fragmentima koje sam tada redovito objavljivao u »Fokusu«, izjasnio protiv takve orijentacije vodstva moje stranke. Smatrao sam svojim demokratskim pravom, da se i ne složim baš uvijek i s baš svima stajalištima većine u svojoj stranci. A da sam bio u pravu potvrđuje i to, što je kasnije i sama stranka odustala od takvoga stava. Nikada se nisam osjećao »vojnikom partije«, kakvim se prije dvadesetak ili ne znam koliko godina predstavio, Vi se toga sigurno i ne sjećate, jedan sveučilišni profesor, član tadašnjega Saveza komunista. U demokratskoj stranci članovi nisu vojnici, niti se smiju tako ponašati, oni mogu imati i svoje izdvojeno mišljenje, a da pritom ne narušavaju političku vjerodostojnost stranke. Naprotiv, oni je time afirmiraju! U suprotnom, značilo bi to da stranka, njeno vodstvo ili većina u njoj, nameće svoju volju svim članovima i odriče pojedincima pravo na vlastito mišljenje. Bila bi to zapravo svojevrsna manipulacija, a na nju nikada ne bih pristao. Uostalom, i u Saboru sam bio kadikad kritičan prema nekim potezima i svoje stranke i njene (tj. svoje) vlade. Ostalo je o tome tragova u fonogramima saborskog Kluba zastupnika HDZ-a. S Akademskom zajednicom »Dr. Ante Starčević« dobro je krenulo, u Zagrebu se na sjednicama znalo okupiti i blizu stotinjak vrsnih hrvatskih intelektualaca, donosili smo i neke prijedloge za političko djelovanje stranke, imali još više planova, naročito u resoru znanosti i prosvjete. Žao mi je što sam taj rad morao prekinuti.

Kako ste doživjeli razdvajanje hrvatskih književnika u dvije udruge? Treba li uopće inzistirati na jednoj književnoj organizaciji?

— Što se mene tiče, moglo bi ih biti i tri i trinaest. Ako može biti tri (ili ih je možda više?) sindikata u Hrvatskoj, koji se međusobno sad slažu sad svađaju, zašto ne bi mogla biti i tri društva književnika? I to su u biti sindikalne udruge sui generis. Pa neka pisci biraju, ako im je do toga. Pritom ne smiju zaboraviti, da ne će biti ni bolji ni gori pisci nego što jesu, bili članovi jednoga ili drugoga društva. Što se mene tiče, nikada nisam osjećao potrebu za takvim društvom, a upao sam u nj stjecajem nekih okolnosti, koje nisam u onom trenutku mogao izbjeći. A glupo mi je sada izlaziti iz njega. Moju indiferentnost prema njemu pokazao sam možda najbolje time, što nikada nisam htio primiti nikakvu dužnost u njemu, ni prije 1990, kad su me na to nagovarali Matković, Šegedin i Kaštelan, ni poslije 1990, što vjerojatno pamte mnogi moji kolege i prijatelji.

Kakvo je Vaše mišljenje o P.E.N.-u?

— Sama činjenica, da nikada nisam bio član P.E.N.-kluba, niti sam ikada zaželio to biti, govori vam sama za sebe, što o toj organizaciji mislim. Prvi me je snubio da se učlanim u P.E.N. Saša Vereš, negdje šezdesetih godina, kad je on bio predsjednik Hrvatskoga P.E.N.-a. Često sam se tih godina susretao s njim, bio je svakodnevni šetač gradom, kao i ja, i malo kad smo se sreli a da me nije nagovarao na to. Poslije njega, u dva navrata, pozivao me sedamdesetih i osamdesetih i Predrag Matvejević, koji je na predsjedničkoj stolici zamijenio Vereša. Devedesete je predsjednikom hrvatskog P.E.N.-a postao nakratko moj prijatelj Tomislav Ladan. I on mi je ponudio članstvo, pozvao me čak i na jednu klubsku večeru, koja se održavala u restoranu DHK. Ako se ne varam, bila je jesen 1990. Na večeru sam došao iz puke znatiželje, ali se u P.E.N. klub ni tada nisam upisao. Razlog je vrlo jednostavan: ne simpatiziram nikakvu internacionalu, ni crvenu ni crnu ni žutu ni plavu ni bijelu ni zelenu. Surađivati i prijateljevati možemo sa svima, ali bez institucionalne povezanosti.

Što se trenutno događa s edicijom Stoljeća hrvatske književnosti gdje ste jedan od izvršnih urednika? Hoće li se uskoro pojaviti novi svesci?

— »Stoljeća hrvatske književnosti« su, tvrdim kategorično, najznačajniji nakladnički pothvat u Hrvatskoj danas. On slijedi opću paradigmu nekada kultne biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, kojoj sam 1962. bio među prvim suradnicima, ali tu paradigmu bitno popravlja, jer umjesto jezično »prilagođenih« tekstova hrvatskih pisaca, u prvom redu onih iz XIX. stoljeća, koji su bili i najkrivotvoreniji »posuvremenjivanjem« u smislu vukovštine, sada smo prvi put poslije stotinu godina dobili jezično autentične tekstove, tako da je ova biblioteka dvostruko važna: za povijest hrvatske književnosti i za povijest hrvatskog jezika. Kad smo je 1993. zamislili i pokrenuli, kolege Pavletić, Vončina i ja, znali smo odmah da se ona može realizirati samo kao tekstološki znanstveni projekt. Kolega Vončina obavio je u tome ključnu zadaću: stao je na čelo projekta, izradio Tekstološka pravila, koja su i tiskana kao posebno izdanje u biblioteci, projekt je institucionaliziran u Institutu za hrvatski jeik i jezikoslovlje, realizira ga autonomno uredništvo u suradnji s mnogim našim najpoznatijim znanstvenicima i kritičarima koji priređuju pojedine knjige, a izvršni nakladnik je Matica hrvatska. Važno je znati i to, da je pojam književnosti u ovoj biblioteci shvaćen u širem smislu, onako kako se taj pojam shvaćao od preporodnih dana: književnost nisu samo fikcionalna djela, nego svako djelo u kojem se očituje književni izraz, bez obzira na tematiku, pa tako u našoj biblioteci imamo zasebne cikluse, kao što su jezikoslovni i politički, a uskoro ćemo imati i znanstveni; u taj krug ući će znanstvena djela, koja su pisana književno (npr. Oton Kučera). Što se sve podrazumijeva pod redigiranjem ovih knjiga i s kakvim se sve predviđenim i nepredviđenim teškoćama u tom poslu susrećemo, to bi mogla biti posebna tema. Za sada je ostavimo po strani. U ovih deset godina izašlo je sedamdesetak svezaka, a 2004. izaći će ih još sedam ili osam. Ništa manje od same biblioteke važno je i to, što hrvatska jezikoslovna znanost dobiva po prvi put desetak vrsnih stručnjaka za dosad posve zanemareno znanstveno područje, za tekstologiju. U ovoj ekipi darovitih mladih ljudi ima već i nekoliko magistara i doktoranada. Oni su već sada jedini kompetentni redaktori djela hrvatskih pisaca iz prošlih stoljeća.

Zanima me, ukratko, što mislite o sljedećim naslovima: Digresijama i Protimbama Slobodana Novaka, Povijesti hrvatske književnosti (sintetskoj knjizi iz 2003) Prosperova Novaka, Ambri i Fukari Ivana Aralice, Triemeronu Nedjeljka Fabrija, Leksikonu hrvatskih pisaca Školske knjige te o ediciji Hrvatska književna baština Ex librisa koja se doima poput nastavka vrijedne Akademijine »Građe za povijest književnosti hrvatske«?

— Što mislim o tim knjigama rekao sam, o nekima manje a o nekima više, u drugom izdanju svoje Povijesti hrvatske književnosti i nema smisla ponavljati, a iz određenih razloga čini mi se da ne bi bilo dobro ni proširivati to što sam rekao. Leksikon hrvatskih pisaca »Školske knjige« je, unatoč nekim faktografskim grješkama, vrlo korisna knjiga, a edicija »Hrvatska književna baština« naklade Ex libris je upravo dragocjena, sudeći barem po prvoj knjizi, koju sam i konzultirao u priređivanju drugog izdanja svoje knjige, pokazujući da tzv. mali nakladnici mogu ostvariti velike izdavačke podhvate. Ona je poticaj Akademiji, da napokon revitalizira svoju ediciju »Građa za povijest književnosti hrvatske«, koja je, ne znam zapravo zašto, već dulje vremena umrtvljena, iako ima, to znam, obilje pripremljenih rukopisa.

Kako Vi gledate na euforiju oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju — je li Hrvatskoj u njoj mjesto, treba li nam ona uopće?

— Europska Unija postala je u nas dogmom, o kojoj nije dopušteno ni razmišljati, a nekmoli još i posumnjati u nju. Naročito su u tom ustrajni stari komunistički ideolozi, koji valjda i ne mogu bez neke svoje dogme. Nije to tako paradoksalno, kao što se u prvi mah čini. Ali ja nikada nisam bio sklon dogmatičnom »mišljenju«, pa ni sad nisam trdoglavo ni za jedno ni za drugo nego se i sada trudim hladno prosuđivati sve razloge pro i contra. Ne samo da živimo u Europi nego smo i po svojoj kulturi i po sveukupnom svom duhovnom ustrojstvu Europljani već stoljećima. I stradavali smo stoljećima zbog toga što smo bili Europljani, a ne Azijati, i što smo kao Europljani branili Europu od opasnosti, koje su joj odonud prijetile. Danas doduše moramo priznati, da nam se mentalni ustroj ponešto izopačio, a to znači jugoslavenizirao, balkanizirao, posrbio, ali ni Europa nije više ona ista kakva je bila još prije pedesetak godina, kakvu smo i mi pomagali graditi od vremena humanizma, ako ne i prije, i kakvoj smo pripadali i prije toga. Ima mišljenja, i ono je logično, da jedan stari europski narod, koji je zbog svoga pripadništva Europi i obrane Europe kroz cijelu svoju povijest toliko pretrpio, ne može ostati izvan Europe, a to znači izvan Europske Unije, štoviše, ima ih koji kažu (a i to nije bez razloga i bez smisla), da Europa i nije potpuna bez Hrvatske i da je Hrvatska potrebna Europi barem toliko, koliko i Europa Hrvatskoj. Ali ima i drugih, koji misle da bi uza sve to u ovom trenutku Hrvatska bolje učinila kad bi barem neko vrijeme ostala neutralna kao Švicarska, surađujući sa svima koliko god nam to nacionalni interesi zahtijevaju ili dopuštaju, ali nisu za ulazak ni u kakve nove integracije, pa ni europske. Imaju i oni valjane razloge. Prvi je, što Europa danas nije ono što je bila jučer, nije ona »naša«, humanistička Europa; previše je komercijalizirana i bezdušno kapitalizirana, prepuštena vladavini oligarhije sumnjiva morala, pa bi nam bilo pametnije posvetiti se svome gospodarskom jačanju i učvršćivanju svoje nacionalne samosvijesti, kako nas ne bi zadesila sudbina koju smo jedva izbjegli u Jugoslaviji, a drugi je, što smo — kao što nedavno reče jedan izraelski političar — tek stvorili svoju državu i nije razborito ulaziti tako brzo u neke nove integracije. Europsku Uniju neki vide kao analogiju nekadašnjem Sovjetskom Savezu; mora se priznati, da takvi baš i nisu previše daleko od istine. U Europskoj Uniji provodi se, samo možda pod drugim imenom, ali sličnim ciljem, nešto poput planske privrede, poput one u nekadašnjim komunističkim zemljama, a s obzirom na našu trenutnu gospodarsku zaostalost za vodećim europskim zemljama nije nerazumno predpostaviti, da će se najteži problemi lomiti preko naših leđa. Ne bi bilo loše osvrnuti se i na tuđa iskustva. Zašto su švedski seljaci ogorčeni? Zašto su i Nijemci, kao što čujem, većinom nezadovoljni? Hoće li naši poljoprivrednici, naši seljaci, biti sretni kad im se propiše koliko stoke smiju imati, koliko čega proizvoditi, od žitarica, mesa i krumpira do vina, hoće li naši građani biti oduševljeni kad na placu ne bude više kumica sa sirom i vrhnjem? A sve su to potencijalne opasnosti, koje bi mogle postati realnost u Europskoj Uniji. Zato je potrebno najprije dobro proučiti cijelu tu stvar u nadležnim tijelima vlasti, zatim iscrpno i pouzdano, istinito informirati cjelokupnu javnost i najzad provesti referendum, pa neka bude kako narod bude htio. Svoju sumnju ne kanim dublje elaborirati, jer ne tvrdim da imam sve potrebne činjenice u ruci, ali ne vjerujem da je ideja o Europskoj Uniji nikla u glavama dobronamjernih altruista, koji žele pomoći drugima i misle na »opće dobro« svih europskih naroda. Iza te ideje, ovakve kakva se sada realizira, bojim se, stoje skrivene namjere i vrlo sebični motivi uskoga kruga profitera. I dok se te sumnje uvjerljivim činjenicama ne otklone, ne treba nagliti.

Razgovarao Ivica Matičević