Pilatovo doba

Pilatovo doba

Zavist, jal, osporavanje i ljubomora uobičajena su reakcija prema svakomu tko se na bilo koji način izdvaja od gomile i čiji su estetska ili svjetonazorska stajališta drukčija. Svemu tome možemo se oduprijeti samo na jedan način: marljivim radom te uključivanjem vlastitoga mozga u prosuđivanju vrijednosti koje nam se nude

Miro Gavran, jedan od naših najplodnijih i najprevođenijih pisaca, ove se godine može pohvaliti doista respektabilnim brojem prijevoda i izvedaba. Na predstavljanju hrvatske drame u Indiji izvedena mu je drama Kad umire glumac na maharati jeziku, roman Zaboravljeni sin izdan je u Austriji, u poznatom Ludovy teatru u Krakovu izvedena mu je drama Muž moje žene, i sve to u nekoliko mjeseci. Uz to u idućih nekoliko mjeseci očekuje ga predstavljanje Judite na norveškom, a u Pariškom Ecol Floran izvest će se komedija Čehov je Tolstoju rekao zbogom.

Kako vaša djela dolaze do inozemnih pozornica i izdavača?

— Još bih samo dodao najnovije vijesti da bi u lipnju u Parizu trebala biti još jedna premijera moje drame Kreontova Antigona u Theatre de Nestle, a Kako ubiti predsjednika trebala bi se promovirati na francuskom jeziku kao knjižica dan uoči premijere. A sad, kako moji tekstovi dopiru do inozemnih kazališta i izdavača? Najčešće su za to zaslužni prevoditelji koji se zavoljeli moje tekstove, preveli ih, pa ponudili urednicima ili dramaturzima. Zanimljivo je da od četrdeset prevoditelja koji su me do sada preveli na dvadeset jezika polovicu nikada nisam upoznao. Za neke od mojih inozemnih premijera zaslužni su pak redatelji i glumci kojima su se svidjeli moji tekstovi pa su se za njih izborili. Prvi pravi inozemni nastup bio je prije šesnaest godina, kad je ugledni RO-teatar iz Rotterdama s velikim uspjehom izveo moju dramu Kreontova Antigona.

Roman Judita, vaša zanimljiva verzije biblijske priče i odnosa Holoferna i Judite, također je zainteresirao inozemne izdavače. Nakon Judite objavili ste Krstitelja, a u pripremi je i roman Poncije Pilat. Očito, trenutno vas zaokupljaju biblijske teme.

— Sretan sam što moj roman Judita ima tako dobar život. Do sada je imao četiri izdanja na hrvatskom jeziku, a objavljen je i na francuskom, slovačkom, slovenskom, norveškom, engleskom i ruskom. A sada počinje njegov lagani put prema kazalištu — Vida Jerman ovoga će ga ljeta izvesti na esperantu kao monodramu na Svjetskom kongresu esperantista u Pekingu u adaptaciji Maje Gregl i režiji Marija Kovača. A ja sam dobio načelnu ponudu od uprave Splitskoga ljeta da napravim adaptaciju tog romana za ljeto 2005. kao dramu s dvadesetak likova. Ako se dogovorimo, nadam se da ću uspjeti napraviti dobru adaptaciju. I Krstitelja su dobro prihvatili čitatelji i kritičari, a u meni se prije godinu i pol začela ideja za Poncija Pilata, treći roman iz biblijskoga ciklusa. Jednostavno rečeno, Biblija je nepresušno vrelo i poticaj za pričanje priča o najvažnijim egzistencijalnim pitanjima. Osjećam da svaka nova generacija treba ispočetka na svoj način iznova pripovijedati te priče, na kojima je zasnovana civilizacija kojoj pripadamo.

Sami govorite, ako se hoće pisati drama, treba dobro osmisliti likove. Kako ste zamislili Poncija Pilata?

— Pokušavam napisati kompleksni životopis Poncija Pilata od njegova rođenja, preko suđenja Isusu Kristu pa sve do deset godina nakon Kristova razapinjanja. Vidjet ću hoću li u tome uspjeti. Od nekih sam rukopisa u proteklih deset godina odustao kad sam osjetio da ne uspijevam iskazati željeno.

Na završenim Marulićevim danima vi ste vodili okrugle stolove Hrvatski dramatičar u središtu. Istodobno se na festivalu pojavila ideja o promjeni koncepcije festivala koju je predložio Jasen Boko, da se festival proširi te dovede i najbolje predstave protekle sezone koje ne moraju biti po hrvatskom tekstu. Kakvo je bilo stajalište o tome na okruglim stolovima i o čemu se govorilo?

— Za suvremene dramske pisce jako je bitan odnos kazališta i publike prema novim tekstovima. Bitan je i kontinuitet brige za nove dramatičare. Uostalom i Marulićevi dani kao i nagrada Marin Držićbitni su institucionalizirani potpornji koji pomažu afirmaciji suvremene hrvatske drame. Želja nam je bila na tim okruglim stolovima suvremenoga dramskog pisca staviti u središte pozornosti, na tom jedinom našem kazališnom festivalu posvećenu domaćoj drami. Želja nam je bila osvijestiti odgovorne da je nužna briga za suvremenoga hrvatskog dramatičara i novu dramu ako želimo vitalno kazalište. Drago mi je da je većina diskutanata od Borisa B. Hrovata, Sanje Nikčević i Rade Perkovića pa do Deana Šorka, Vlatka Perkovića, Darka Lukića, Milana Štrljića, Ive Brešana i Amira Bukvića iskazala jasno stajalište da Marulićevi dani trebaju ostati festival hrvatske drame. Ali smo i s onima koji misle drukčije došli do korisne sinteze u dijalogu, svi smo shvatili da festival treba poboljšati, učiniti kvalitetnijim, dati mu kvalitetne popratne programe te mislim da smo taj mali pomak učinili i s tim okruglim stolovima koje sam osmislio u dogovoru s upravom Marulićevih dana te Playwrights Foruma, na kojem su sudjelovala četiri inozemna dramatičara, koje je pak organizirao Jasen Boko u dogovoru s Hrvatskim centrom ITI. Smatram da bi bilo dobro da svake godine na Marulićeve dane dođu kolege pisci iz inozemstva te inozemni prevoditelji, producenti i redatelji da se upoznaju s našom produkcijom. U Hrvatskoj imamo šezdesetak kazališnih festivala, a ovaj je jedini posvećen afirmaciji hrvatske drame, zato je bitno ne mijenjati njegovu osnovnu koncepciju, pogotovo ne sada, u doba agresivne vulgarne globalizacije, kada u kinu gledamo devedeset posto američkih filmova pa nam kazalište postaje najvažniji segment naše autentične kulture. Čak i veliki narodi imaju festivale nacionalne drame i ne pada im na pamet da ih ukidaju, a najmoćnija zemlja na svijetu ima čak desetak bitnih festivala posvećenih njegovanju suvremene američke drame. Osobno sam prije dvanaest godina bio na glasovitom Humana Festivalu u Lousvilleu, gdje bez obzira na skromnu produkciju te godine nikomu nije padalo na pamet da mijenja koncepciju ili da dokine taj festival.

Što se tiče mladih dramatičara, upravo ste vi potaknuli njihovu produkciju kad ste bili ravnatelj Teatra ITD.

— Godine 1989, kada sam postao ravnatelj Teatra ITD, u svom programu napisao sam da želim pokrenuti scenu pod naslovom Suvremena hrvatska drama, na kojoj će se afirmirati mladi dramatičari. U to doba hrvatska kazališta zanemarivala su suvremene dramatičare, a mladim autorima bilo je gotovo nemoguće napraviti prvi korak. I zaista, u razdoblju od 1990-1992. debitiralo je čak devetnaest mladih hrvatskih dramatičara na toj sceni, a među njima Pavo Marinković, Asja Srnec, Ivan Vidić, Mislav Brumec, Milica Lukšić, Martina Aničić... Sve njihove drame objavio sam u Zborniku, a nekima od njih tiskao sam i knjige dramskih tekstova u biblioteci koju sam pokrenuo u ITD-u. Uz mlade pisce na tom su se projektu pojavili i mladi redatelji (Robert Raponja, Bobo Jelčić, Snježana Banović), a i nova generacija glumaca, koji su tada još bili studenti (Goran Grgić, Marko Torjanec, Vedran Mlikota, Ranko Zidarić, Barbara Vicković). Godinu nakon gašenja te scene pokrenuo sam 1993. književni časopis »Plima« za mlade pisce, u kome je još tridesetak novih dramskih pisaca objavljivalo drame, a među njima i Dubravko Mihanović, Marijana Nola, Ivana Sajko, Ana Tonković, Davor Špišić...

Vaša najnovija predstava, Kako ubiti predsjednika, izvedena u Teatru ITD, medijski je linčovana i prije premijere. Kako to tumačite?

— U proteklih dvadeset godina držao sam se pravila da je moj posao pisanje i da ne trebam reagirati na provokacije i osporavanje mog rada. Reagirao sam samo dva puta, kada su preko mene bili napadnuti i moji kazališni suradnici. Tako je bilo i u slučaju predstave Kako ubiti predsjednika, koja je doživjela prvi napad u tjedniku »Globus« prije nego što je bila napravljena, znači negdje kod trećega pokusa, koji nitko nije ni vidio. Cijela je ekipa nakon tog članka radila pod pritiskom, jer smo znali da će se nakon premijere napadi nastaviti, što se i dogodilo, s mnogo žuči i niskih udaraca iz istoga centra moći. Zanimljivo je da takav tretman nikada nisam doživio ni u jednoj od petnaest zemalja gdje me igraju i objavljuju mi tekstove, nego to vulgarno osporavanje u mom slučaju ostaje domaći specijalitet. Riječju, od Marina Držića preko Milana Begovića do danas ništa se bitno nije promijenilo — tko god je kao dramatičar napravio iskorak u ovoj zemlji, a pogotovo izvan nje, doživio je da ga sustavno osporavaju i pljuju našijenci iza kojih ne stoji baš nikakvo djelo. Ali ne treba se zbog toga odveć uzbuđivati. Moja je sreća da već dva desetljeća mogu računati na ljubav brojnih čitatelja i gledatelja, simpatije neovisnih intelektualaca koji nisu u čoporu, ostaje mi za utjehu da moj rad proučavaju na desetak sveučilišta (od Pariza i New Yorka do Sofije i Sarajeva), za utjehu mi je dvanaest premijera prema mojim dramskim tekstovima, od čega 65 izvan Hrvatske, te brojna izdanja mojih knjiga. Inače, kad je kazališna i književna kritika u pitanju cijenim, samo one kritičare koji sa žarom žele nešto afirmirati, one pak koji sa žarom negiraju uopće ne cijenim, jer negacija doista ništa ne znači u umjetnosti. Velikim kritičarima i teoretičarima u povijesti umjetnosti ostali su samo oni koji su nešto afirmirali i prepoznali kao vrijednost. Naime, bili mi pisci ili kritičari, možemo biti pravi samo ako se služimo umjetnošću s ljubavlju i poniznošću, a ako želimo da umjetnost nama služi za jadno isticanje i dokazivanje ega, onda smo nevažne ništice.

U tim istim medijima redovito se promovira određena skupina književnika, dok se ostatak književne scene i njihovi uspjesi minoriziraju. Piše se o nagradama i uspjehu samo odabranih, dok se nagrade i uspjeh drugih prešućuje. Kako reagirati na to?

— Ljudi u medijima stvaraju klanove — svi iz istoga klana međusobno se slave i hvale, dok sve izvan klana osporavaju. Dokinut je normalan književni i umjetnički život. Nitko ne vjeruje medijima ni njihovim prosudbama. Sve je preplavilo žutilo. Individualci, neovisni strijelci, postali su ugrožena vrsta. Na umjetan način proizvode se književne, kazališne, novinarske i kritičarske veličine. Pritom su bahatost, neupućenost, površnost i agresivnost poželjne karakterne osobine i preduvjet otužna medijskog uspjeha i moći u tom svinjcu. U proteklih deset godina najmanje jedan naš javni djelatnik prolazi križni put u obliku medijskoga linča. (Toga nije bio pošteđen ni pokojni Ranko Marinković neposredno prije smrti.) Monopol nad medijima ostvaren je, klanovi su nemilosrdni i nemoralni, novinarska profesija i urednički ceh na najnižim su granama. A javno nam je mišljenje upravo u onom nezrelom stanju u kojem je bila jeruzalemska svjetina kada ju je Poncije Pilat zapitao da li da oslobodi Isusa ili Barabu. Zavist, jal, osporavanje i ljubomora uobičajena su reakcija prema svakomu tko se na bilo koji način izdvaja od gomile i čiji su estetska ili svjetonazorska stajališta drukčija. Ali da ne bih završio sve u pesimističkom tonu — svemu tome možemo se oduprijeti samo na jedan način: marljivim radom te uključivanjem vlastitoga mozga u prosuđivanju vrijednosti koje nam se nude. Nužno je osvijestiti i detektirati postojanje lobija, manipulacije, klanova i središta moći za koje rade intelektualni plaćenici. O tome uostalom piše i u mojoj drami Kako ubiti predsjednika pa se mnogi u ljutnji prepoznaju. Zbog svega toga smatram da se u umjetničkim prosudbama moramo osloniti na osobni ukus i zdravi razum. I dakako: učiti djecu toleranciji i uvažavanju svih svjetonazora, političkih i estetskih različitosti koje čine bogatstvo života i naše zajednice.

Što sad spremate?

— Roman Poncije Pilat sad mi je prva briga, a uz njega sam načinio koncept za jedan duhoviti tinejdžerski roman. Već osam godina nisam ništa radio za mlade i volio bih da mi uspije još barem jednom napisati roman za njih, prije negoli se svojim godinama posve ne udaljim od te generacije. Što se kazališta tiče, Teatar Gavran u srpnju kreće na svoju drugu ljetnu turneju s predstavom Hotel Babilon, koja se polako približava stotoj reprizi. A na jesen ćemo u Teatru Gavran premijerno izvesti moju novu komediju Zabranjeno smijanje, za koju sam ove godine dobio nagradu Marin Držić.

Razgovarala Gordana Ostović