Pegla na žar

Još uvijek kupujemo novine (a dokle ćemo, ne zna se). One nas svaki dan obasiplju vijestima, komentarima, fotografijama, ali i raznim darima. Te autokarta, te knjiga, te kalendar, te dijeta, te sve o upisima u srednje škole, te sve o zdravlju — jer smo, eto, mi (bezimeni) na prvom mjestu, a novine sve rade samo da nam ugode. Tako smo nedavno (Jutarnji list, 27. svibnja 2004) dobili i posebnu knjižicu o roštilju: 60 savjeta, 50 recepata.

Roštilj je vjesnik proljeća

Da znamo što da radimo sa sobom i s prijateljima u proljeće (i dalje). Ma kakav Matošev đurđic (»pramaljeća blagog ovaj rosni sin«)! Roštilj je vjesnik proljeća! Nikakav miris tek probuđene prirode ne može se mjeriti s onim tako prepoznatljivim — roštiljskim. Nemam ništa protiv roštilja (pogotovo ako sve faze preuzme na sebe netko drugi). U knjižici o roštilju ima svakojakih delicija. Što ih manje smijem jesti, to ih više gledam. A brošure pomno čitam. Odmah na početku reklama za začine, vrišteći plagijat »štosa« Dražena Siriščevića, voditelja i urednika TV emisije (ozbiljne glazbe) Triler — »...za znalce i za one koji će to postati!« (pa izrodio se iz toga gurman ili operni fan). Ni krađe se kod nas više ne zovu krađama; sve su češće otuđenja i posudbe (makar i bez vlasnikova dopuštenja). Prije samih recepata našla sam i malu jezičnu poduku. Samo po sebi hvalevrijedno. Pečenjarima se ukratko otkriva podrijetlo riječi roštilj, gradele i — kako saznajemo — po cijelom svijetu danas naveliko prihvaćen američki naziv barbecue (mogu misliti kako je preplavio sve balkanske drumske mehane, s bogatim izgovornim varijacijama!). Objašnjenja nisu uvijek točna, a prednjači ovo: »Najbolje bi, dakle, bilo govoriti da je neko jelo načinjeno ’nad žeravicom’, a nikako ’sa žara’, jer žar znači nešto drugo — oduševljenje i polet, a ne ostatke izgorjelog ugljena. Dakle, pecite sa žarom nad žeravicom!« Na stranu nezgrapnost da je jelo ’načinjeno’. Na stranu i druga nezgrapnost — da je načinjeno ’sa žara’ (začuđujući »sklad«). No treće ne opraštam — značenje same riječi žar (etimologiju sam objasnila u tekstovima o vatri u ovoj kolumni).

Glačalo, pegla ili šumpreš

Rječnici hrvatskoga jezika navode značenje imenice žar ovim redom: 1. završno stanje i oblik izgaranja drva, ugljena itd. kad nestanu plamen i dim; 2. pren. oduševljenje, ushit, zanos, uzavrelost, žestina; 3. sjaj u očima, rumenilo u licu. Kada bi žar značio samo oduševljenje i polet, kako bismo onda razumjeli riječi: žarač — željezna šipka za razgrtanje i poticanje vatre (ožeg, popret, žarilo, vatralj), a može i (nekomu) »po domaću« širajzl, širhakn, širhakl (njem. schüren, žariti, razgrtati vatru + Eisen, željezo, Hake, kuka), žarovnik (škaldin), posuda od zemlje ili keramike u koju se stavlja žar i na kojoj se ljudi griju, obično u starim kamenim kućama bez drugoga grijanja? Cijela se primorska Hrvatska nekoć vrlo šparno grijala, a spavaće sobe bile su prave štenare, kusnice (»hladno kao u kusnici«), no blagotvorna pomoć stizala je prije spavanja ravno u krevet — škaldalet, vruć crijep kojim se zagrijavala hladna posteljina (tal. scaldare, ugrijati, zagrijati + letto, postelja, krevet). U muslimanskim kućama kućni se žeravnik zove mangal / mangala (ar. mänqal, mänqalah, prenosilo žeravice), a — osim zagrijavanja sobe — može poslužiti i za podgrijavanje skuhane kave ili jela (neka permanentna mikrovalka).

Da žar znači samo ushit i sl., pitam: kakvim bi to ushitom i zanosom naše bake punile željezne pegle, mahale njima slijeva nadesno dok se pegle ne bi ražarile i potom prionule uz sajmrle, faldice i špice na posteljini, košuljama, muškim gaćama... Glačalo, pegla ili šumpreš(od gladk; njem. bügeln, Bügeleisen; tal. soppressa) i jest sprava koju prije upotrebe treba nečim zagrijati — danas je to elektrika, no još se uvijek (makar kao dekoracija) može vidjeti i ono željezno »na žar«. Naravno, pegle i šumpreši mogu biti i ljudi, ako umjesto rublja peglaju druge ljude. Posljedica takva peglanja nerijetko je mizantropija (zaziranje od ljudi; grč. miseo, mrzim + ánthrÇpos, čovjek). Da žar nije (i) izgoreno drvo ili ugljen, što bismo stavili na peku, crepulju ili željezni polukružni poklopac? Sve one đakonije ispod peke (kruh, razno meso, krumpir) ostale bi prijesne — uza sav žar srca, ushit duše i oduševljenje domaćina da bogovski počasti birano društvo.

Trijebljenje jezika

Kad već roštam (čeprkam, prekapam; štoram) po žaru, proširit ću i prvotno šturo objašnjenje (iz novinske brošure) o roštilju. Istina je da roštilj potječe od austrijskog njem. Roschtl preko mađ. rostély, ali to — barem po rječnicima stranih riječi — znači ražanj. U književnom njem. Roststiel je složenica od Rost (rešetka, ali i žar: am Rost, na žaru) + Stiel (ručka, palica). Stariji oblici rosten, roesten — pržiti — dali su današnji rösten s istim značenjem. To prvotno znači ’peći na rešetki’, a u razgovornom jeziku restati znači pržiti, npr. i na tavici (restani krumpir). Danas se u njem. za pečenje mesa na ražnju i roštilju kaže braten (am Spiess, auf dem Rost), pa se i pečeni krumpir kaže Bratkartoffeln, makar bio pečen i u pećnici. Ražnjeva umanjenica — ražnjić(prasl. *oržn, stsl. ražn, zaoštren kolac, ražanj) — često se cvrlji na rešetki nad žeravicom ili žarom, no sama riječ ražanj (kolac na koji se natiče obično cijela životinja — odojak, janje, vol — i peče kraj otvorena plamena) znači, osim toga, nešto i u geografiji: šiljast rt (tako Rt Ploča uz naselje Ražanj upravo dijeli sjevernu Dalmaciju od srednje Dalmacije).

Nakon što smo prošli kroz malo jezično sito i rešeto (svašta iskusili), vidimo kako nije ništa neobično da jedna riječ ima više značenja. Tako i riječ žar. Tko joj (i zašto?) oduzima jedno značenje, a ono drugo proglašava jedinim? To je nedopustivo trijebljenje hrvatskoga jezika. Nema, dakle, nikakvih razloga da se svim žarom ne bacimo na ukusna jela sa žara. Osim medicinskih, dakako.