Od štrebera do ubojice

Od štrebera do ubojice

U grču naslade i frustracije u Profesora te hinjene nevinosti koja postaje zabrinutost u Učenice čita se pravo stanje stvari, dok je tekst samo zvučna podloga

Ponovno je Dane satire u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh otvorila predstava slovenskoga redatelja Vita Taufera, i iako taj ritam već postaje predvidljiv i zato zamoran, selektorica Željka Udovičić ponovno može svoj izbor argumentirati radom redatelja koji se uspio nametnuti. Umijeće kojim Taufer vlada, radio lutkarsku predstavu ili multimedijski spektakl, po vlastitoj zamisli bez riječi ili u susretu s kanonskom dramskom literaturom, vidljivo je i u Učnoj uri ili Instrukciji Eugenea Ionesca u produkciji Slovenskoga mladinskog gledališča. Umjesto štancanja predstava s istim režijskim ključem, on uspijeva već gotovo dva desetljeća zadržati svježinu čega god se primi, i svaki put time ponovno iznenađuje. Kako zagrebačka publika zaista s Tauferom ima bogatu i dugu vezu, jer njegove predstave gotovo redovito dolaze u paketima festivala ili međukazališnih, pa i međudržavnih razmjena, bez zadrške se može zaključiti da čak i kad nije potpuno fokusiran, ili kad se igra formom pučkog teatra kao što je to bilo s Ribarskim svađama Primorskoga dramskog gledališča iz Nove Gorice, predstavi koja je također bila na Danima satire neke od prošlih godina, Vito Taufer nikad ne nudi ispodprosječnu predstavu.

Redateljska scenografija

S Ionescovom Instrukcijom krenuo je putem drukčijim od uobičajena. S obzirom da je na repertoaru kazališta Kerempuh upravo isti komad u režiji Mislava Brečića, može ih se i usporediti kao paradigme različita redateljskog čitanja apsurda. Pogotovo zato što scenografiju, nimalo zanemariv dio obje koncepcije, u objema predstavama potpisuju redatelji. Koliko prostor igra u apsurdističkoj drami i kako se prelama trodimenzionalna realnost iluzije kazališta donekle je zato i ključ za čitanje obiju inscenacija.

Brečić je početkom sezone pokušao scenom oprimjeriti apsurd, i štrihajući didaskalije glumce postavio u crni drveni val s rupama kroz koje izbijaju kao utopljenici. Čitalo se to kao bijeg od realnoga, jer se susret Profesora i Učenice tako događa u nedefiniranoj nigdini. Istodobno, upijajuće crnilo scene usmjerilo je pozornost na glumce, koji se gotovo i nisu pomicali, te je, pogotovo za Peru Kvrgića, bila riječ o statičnoj ulozi, što je on nadoknadio gestikulacijom i verbalnim eskapadama koje nudi tekst. Naprotiv, Taufera protagonisti su na početku dio hiperrealističnog dekora jer je Profesorov salon ispunjen do posljednjeg detalja. Toj građanskoj primaćoj sobi jednostavno ništa ne nedostaje, osim što ima viška u bogatoj knjižnici. Iz takve vizure, gdje se kroz okno nazire veduta grada od vjernih maketa, i transgresija Profesora od bljedunjava štrebera do ubojice i/li silovatelja izgleda nešto drukčije.

Mimika umjesto riječi

Udvornost Profesorova lika podložna je raznim interpretacijama. Dok ga je Pero Kvrgić u Brečićevoj predstavi igrao pokroviteljski, znatno mlađi Ivan Godnič u Taufera je starmali kompleksaš s viškom kilograma i posljedičnoga znoja, koji Učenica Janje Majzel s naglašenim lolita-stereotipima samo izaziva. U finalu predstave taj seksualni naboj dolazi do puna izražaja, jer scena ubojstva ubodima nožem prije podsjeća na sretni završetak duga filozofskog zavođenja začinjena aritmetikom i lingvistikom.

Zato verbalni materijal Ionescove drame, što bi paradoksalno zvučalo da nije riječ baš o njemu, u ovakvoj Instrukciji nema značenja, nego se čita iz scenografije te kretanja i mimike izvođača. Na licima, u grču naslade i frustracije u Profesora te hinjene nevinosti koja postaje zabrinutost u Učenice, čita se pravo stanje stvari, dok je tekst samo zvučna podloga, apsurdna i zato ponekad smiješna. U trokutu podjele Instrukcije upravo je mimikom, zbog sporednosti uloge Sluškinje, najviše pridonijela Maruša Geymayer-Oblak u suptilno stiliziranoj, a opet realističnoj uvodnoj sceni, kojom nepromijenjenom predstava i završava.

Učna ura, ukratko, ne pripada najvišim vrhuncima Tauferova teatra, čak ni onima koji su gostovali na Danima satire kao što su San Ivanjske noći i Ubu, no primjer je dosljedno provedene redateljske zamisli i autorski nenametljivo pročitanog teksta.

Igor Ružić