Neinventivno i razvučeno

Neinventivno i razvučeno

Predstava je dokazala da izvrsno poznavanje autora ne mora nužno rezultirati u današnjem teatru relevantnim uprizorenjem

Nakon sjajna prošlosezonskoga Muškardina Hrvatske drame, koji je upravo prštao energijom i razigranošću glumaca, i u Talijanskoj je drami uprizoren najvažniji renesansni talijanski komediograf Ruzante — ovaj put njegova posljednja komedija La Vaccaria (tal. vacca = krava), nastala kao autorov odbljesak Plautova Magarca (Asinaria). Redateljsku je palicu preuzeo iznimno poznat kazališni i filmski talijanski redatelj Gianfranco de Bosio, koji iza sebe ima karijeru dugu šezdeset godina, a slovi kao jedan od najboljih poznavatelja Ruzanteova komediografskog opusa. No, predstava je dokazala da izvrsno poznavanje autora ne mora nužno rezultirati u današnjem teatru relevantnim uprizorenjem. Može se desiti čak nešto posve suprotno — da poznavanje i divljenje autoru dovedu do pretjerane vjernosti redatelja tekstu koji se onda izvodi uglavnom u integralnoj verziji, što je u ovom slučaju rezultiralo razvučenom predstavom kojoj esencijalno nedostaje tempa, iskrene glumačke razigranosti i nužna kontakta s publikom.

U prvoj liniji

Gianfranco de Bosio postavio je La Vaccariu prije dvije godine u Italiji na prilično manjoj pozornici i čini se da se nije najbolje snašao u razigravanju mizanscena u manje od mjesec dana na velikoj pozornici riječkoga HNK. Gotovo svi prizori izvode se u prvoj liniji pozornice, pravolinijski u odnosu na gledalište, što nakon nekoga vremena postaje posve očitim i jednoličnim. Osim toga, usprkos nekolici prilično dojmljivih glumačkih kreacija, način glumačke igre ogrezao je u danas prevladanim manirističkim kalupima koji posve onemogućuju ludičku zaigranost toliko važnu u ovakvu tipu predstave.

S obzirom da su se glumci Talijanske i Hrvatske drame riječkoga HNK našli rame uz rame s gostima iz poznatoga milanskog Piccolo Teatra, znakovita je činjenica da su upravo domaći glumci pridonijeli kvalitativnoj razini predstave, što ukazuje na vrlo upitno stanje talijanskoga teatra i glumačke škole danas. Predstavu je iz učmale monotonije razdrmalo nekoliko glumaca. Jedan od najdojmljivijih prizora jest sukob između mlade Fiorinette (čiji tipični mediteranski temperament i svojeglavost sjajno interpretira vrckava i seksepilna Leonora Surian) i njezine autoritativne majke, prostitutke, a uvjerljivo je tumači Marcellina Ruocco. U velikoj su se glumačkoj ekipi istaknuli i Andreja Blagojević, koja je, u za nju neočekivanoj ulozi postarije, ljubomorne i škrte Rospine, zaista zračila snagom stare, no još lijepe vještice; Galiano Pahor koji je i u maloj ulozi Notaia dokazao izniman smisao za preciznost glumačkog izraza, u kojem se minuciozni detalji stapaju u cjelovitu cjelinu; Giulio Marini (Placido) koji je zračio sebi svojstvenom autentičnošću postarijega Mediteranca, te Denis Brižić, koji je izmamio najviše spontana smijeha kao Mercante, trgovac iz Dalmacije koji miješa dalmatinsku ikavicu sa sklepanim talijanskim jezikom (Brižić se pojavljuje i u ulozi Polidora). Navedna jezična konstrukcija pohvalan je odmak od originalne verzije teksta, u kojoj trgovac dolazi iz Njemačke.

Predvidljiva klišeiziranost

Ostali su glumci korektno odradili svoje zadaće, no nisu uspjeli dočarati autentičnost Ruzanteova svijeta. To se napose odnosi na Simonea Tonija koji glumački iznimno zahtjevno, ali i zahvalno dramsko lice (sluga Truffo, koji je istovremeno zbog svoje pripovjedačke uloge i svojevrstan alterego sama Ruzantea), osim na govornoj razini, nije uspio scenski atraktivno razigrati, odveć upavši u predvidljivu klišejiziranost, koja je posve zagušila dojam iskrenosti i spontanosti. Valja, međutim, pohvaliti njegovo zaista sjajno izgovaranje specifičnoga pavanskoga dijalekta, koji je teško razumljiv, ali odlikuje se iznimnom poetičnošću i melodioznošću. No, velika je šteta što Toni i Mirko Soldano (sluga Vezzo) nisu potencijalno komične likove slugu, kojima na raspolaganju stoji poigravanje bezbrojnim gegovima, uspjeli osmisliti duhovitije i maštovitije (u čemu im, očigledno, redatelj nije bio od pomoći). U ostalim se ulogama pojavljuju Francesco Vitale, Salvatore Esposito, Alida Delcaro, Elisabetta Andriolo, Lucio Slama i Anton Plešić.

Jednostavnu, prilično neinventivnu scenografiju i kostimografiju osmislili su Emanuele Luzzati i Roberto Rebaudengo; efektnu glazbu koja uvelike podiže kraj predstave potpisuje Stefano Maria Ricatti; koreografiju Andrei Petru Köteles, a rasvjetu Boris Blidar.

Moram priznati da mi je već prilično mučno pisati kritike Talijanske drame jer sve predstave odlikuje prilično zastarjela, neinventivna poetika. I ovaj put predstava više znači u kulturološkom negoli u danas relevantnu umjetničkom smislu.

Tajana Gašparović