Nadnaravno u biografskom pristupu

Nadnaravno u biografskom pristupu

Završna sekvenca filma, u kojoj se Schreck krvavo obračunava s glumicom i članovima filmske ekipe dok Murnau u kreativnoj ekstazi pokolj bilježi filmskom kamerom, ipak djeluje prenapadno i ozbiljno narušava učinak pomnoga građenja prvobitne naracije i ugođaja

Među filmovima nastalim u metafilmskom ključu ljubiteljima sedme umjetnosti osobito su zanimljiva ostvarenja koja biografskim pristupom prate kreativne postupke i dvojbe istaknutih redatelja pri stvaranju njihovih najpoznatijih djela. Od svježijih primjera svjetske kinematografije možemo izdvojiti Bergmanove Tvorce slika, u kojima se tijekom pretpremijernoga prikazivanja Sjöströmove Fantomske kočije dramski iscrpno razrađuju odnosi između nekoliko osoba najizravnije umiješanih u proces stvaranja filma, kao i Vampirsku sjenu, koja se bavi snimanjem najpoznatijega Murnauova ostvarenja Nosferatu. Za razliku od Bergmana, koji posvetu Sjöströmovu filmu odaje ne odstupajući od prepoznatljiva realističkog pristupa, američki redatelj E. Elias Merhige činjenično opravdanu biografsku građu intenzivno miješa s nadnaravnim fikcijskim sastojcima. Merhige polazi od činjenica da je Murnau dio Nosferatua snimao u prirodnim krajolicima, napuštajući sigurne studijske interijere u svrhu postizanja poetičnosti i dojma realizma, i da su mu nasljednici Brama Stokera uskratili prava na uporabu priče o grofu Draculi.

Jezovito ozračje, brrr!

Biografsku dimenziju priče naglašava uvođenjem likova koji su bili stvarni Murnauovi suradnici (kazališni prvak Max Reinhardt, scenarist Henrik Galeen, producent Albin Grau, snimatelj Fritz Arno Wagner), kao i povremenim isticanjem detalja vezanih uz poročnu dimenziju njegova života (sklonost drogama i homoseksualizmu). Toj realizmu i biografskoj autentičnosti usmjerenoj narativnoj orijentaciji suprotstavlja se postupkom uvođenja i razvoja lika Maxa Schrecka. Merhige se koristi smionom pretpostavkom da je Murnauov glavni glumac zapravo bio stvarni vampir, kojemu je redatelj, u zamjenu za kreiranje potpuno autentične uloge, obećao žrtvovati glavnu glumicu. Pridavanjem vampirskih osobina liku Schrecka redatelj postiže dvostruki učinak. Razrađivanjem jezovita ozračja koje ga prati i poistovjećivanjem dijela njegova života s pričom Nosferatua Merhige produbljuje mitološku dimenziju posvete tom slavnom filmskom djelu. No, pretjerivanje u primjeni takve strategije smanjuje ukupan estetski dojam. Završna sekvenca filma, u kojoj se Schreck krvavo obračunava s glumicom i članovima filmske ekipe dok Murnau u kreativnoj ekstazi pokolj bilježi filmskom kamerom, ipak djeluje prenapadno i ozbiljno narušava učinak pomnoga građenja prvobitne naracije i ugođaja. Donekle je narativno problematičan motiv vječnoga pitanja o moralnoj odgovornosti umjetnika i etičkim granicama do kojih može ići u realizaciji svojih kreativnih vizija, koji zbog naglašene didaktičnosti opterećuje odvijanje priče, ali Merhige taj problem zaobilazi zahvaljujući solidnu stvaranju ugođaja i odličnim izvedbama glavnih glumaca (John Malkovich je F. W. Murnau, a Willem Dafoe nastupa kao Max Schreck). Iako se u prijašnjem dijelu teksta spomenuta narativna pretjerivanja ne mogu estetski opravdati, Vampirova sjena zgodan je primjer mogućnosti u poigravanju s biografski usmjerenim pričama. Merhige pokazuje da se životi istaknutih umjetnika ne moraju uvijek predočavati strogo poštujući povijesne činjenice, nego se mogu osvježiti i nadnaravnim elementima, pogotovo kad je riječ o autoru kojemu slični ugođaji obilježavaju cijeli opus ili pak najistaknutije djelo. No, njegov razvikani film istodobno ostavlja bljeđi dojam od manje poznatih i stilski realistički usmjerenih Tvoraca slika.

Elvis Lenić