Kombinacija igre i ulaska pod kožu

Kombinacija igre i ulaska pod kožu

Rođena 1974. u Zagrebu, Marjana je završila Školu suvremenoga plesa Ane Maletić i Akademiju za scenske umjetnosti Die Etage u Berlinu. Živi i djeluje u Berlinu kao plesačica, koreografkinja i docentica za suvremeni ples i koreografiju.

Predstava Seducing Pablo Escobar premijerno je izvedena u Berlinu potkraj 2003. Tema je vrlo neobična. Što te ponukalo na zavođenje baš Escobara?

— Priča o Escobarovu usponu do jednog od najpoznatijih i najmoćnijih vođa narkomafije iznimno je fascinantna. Ta mješavina moći, brutalnosti i inteligencije koja je izgradila cijeli imperij, u koji je bio umrežen gotovo cijeli državni sustav, nakon njegove smrti rezultirala je kultom njegove ličnosti, iako nije prezao ni od najkrvavijih metoda. Dakle, možda stanovita zadivljenost negativnim i neprihvatljivim.

Tvoja mi se predstava učinila angažiranom, ali na neobično poetski način. Kao ono lijeganje uz fotografije mrtvog Escobara. Kao neka igra, a opet vrlo ozbiljno. Solidarnost tijela? Ipak, nema pretencioznosti. Možda više razumijevanja, malo otužna?

— Seducing je uvijek kombinacija igre i ulaska u kožu drugoga. A i onaj koji zavodi istodobno je zaveden, upleten u mrežu vlastite znatiželje. S druge strane, okružje igre Escobarom opasno je i nepredvidivo. Što se iz udaljene osobne perspektive može reći o složenim okolnostima njegova uspona i pada? Kako se fragmenti te opširne priče mogu staviti u kontekst nečega tako intimna kao što je zavođenje? To su pitanja na koja sam u ovom radu tražila odgovor.

Osim fotografija na sceni odmotavaš i neke papire, pisma?

— Četiri plakata na početku njegovo su pismo koje on kratko prije svoje smrti, nakon dugotrajna bijega pred raznoraznim tajnim službama i policijom, piše jednom prijatelju, također kriminalcu. U njemu Escobar kao da se opravdava te na neki način daje do znanja da je svjestan da je otišao predaleko s nasiljem, kao i to da predosjeća da je bijeg pri kraju i da izlaza nema. To je pismo najosobnije na što sam naišla prilikom istraživanja o Escobaru.

Video Pink light reciklirani je dio iz prijašnjega rada. Ovdje je sjajno sjeo, istodobno asocirajući na pulsiranje rane, otvorenoga mesa i otvorenog cvijeta?

— Izbor baš tog motiva iz jednoga prijašnjeg videa Anne Safary bio je impulsivan. U tom je motivu sadržana srž emotivnoga stanja predstave. U doživljaju crvenoga kao krvi, mesa, beskompromisnog te ružičastoga kao ženstvenog i nježnog. Osim toga, te dvije boje u kombinaciji stvaraju nešto istodobno iritantno i intenzivno.

U inozemstvu si već desetak godina? Kako se vidiš dalje?

— Život i rad u Berlinu duboko su utjecali i transformirali ne samo moj umjetnički nego i osobni razvoj. S druge strane, razvoj plesne scene u Zagrebu vrlo mi je zanimljiv, moji prvi plesni koraci dogodili su se ovdje, pa eto i predstavljanjem na ovogodišnjem Tjednu na neki se način ponovno intenzivirala ta veza. Bilo bi mi zanimljivo u budućem radu stvoriti neki link između dva moja grada.

Razgovarala Maja Đurinović