Izvođačko i autorsko lice

Izvođačko i autorsko lice

Kada je dvadesetosmogodišnjak s diskografskim zapisom od prije pet godina, na Večeri šansona, u sklopu Zagrebačkog festivala ’64, zapjevao na pozornici Dramskog kazališta Gavella, bilo je definitivno jasno da Hrvoje Hegedušić neće biti tek jedan od mladića koji se privremeno okušao u zabavnoglazbenim vodama. Večer, koju je oduševljena kritika označila kao onu »koja će se dugo pamtiti«, bila je zapravo početak Hegedušićeva samostalnog djelovanja kao šansonijera i, ujedno, svojevrstan temelj legendarne Zagrebačke škole šansone, u kojoj je Hegedušić, uz Arsena Dedića i Zvonka Špišića, od samih početaka, bio jedna od najzanimljivijih pojava.

Svečarski ton večeri kojom se proslavilo četiri i pol desetljeća umjetnikova djelovanja dali su puna, cvijećem ukrašena, dvorana, govornici sa sjećanjima i zahvalama te brojni gosti iz različitih faza Hegedušićeva stvaralaštva. Svemu je pridonijela i izvrsna pratnja Revijskog orkestra HRT-a kojom je ravnao Nikica Kalogjera, što je Hegedušićevim skladbama pružila potpunu slobodu otvaranja svom svojom ljepotom.

Uho za stih

Prvi dio koncerta bio je posvećen značajnom umjetnikovu opusu pod radnim naslovom Pjevam pjesnike. Mnogi će reći da je ovdje riječ o Hegedušićevoj najjačoj strani, a pokazalo se to i ove večeri, između ostalih, izvedbama vječnih stihova Cesarića, Matoša i Britvića. Balada iz predgrađa, zaštitni Hegedušićev znak, zatim krasna Ponekad mislim..., Utjeha kose i druge, podsjetili su nas na autorov izniman dar uglazbljivanja stihova. Već od prvih dana Hegedušić je shvatio da veliki stihovi ritam i melodiju nose u sebi i da je uloga glazbenika ovdje tek imati pozorno uho i poštivati duh predloška. Hegedušić je za to uvijek imao majstorski osjećaj, nikada stihu ne oduzimajući, nego mu uvijek diskretno dodavajući osobni pečat.

Nevjerojatno pozitivan dojam ostavili su nastup i interpretacija autora koji se već dobrano približio sedamdesetoj. Još u studenome prošle godine, na retrospektivi u povodu 50. godišnjice Zagreb-festa, svojim je nastupom Hegedušić dao do znanja da je, iako među veteranima, još svjež i gotovo mladenački dojmljiv, što je prisutna publika lako prepoznala i ove večeri.

Drugi dio koncerta pripao je gostima, jer, kako je to u programu koncerta napisao Dražen Vrdoljak, Hegedušić, osim izvođačkog, ima i svoje autorsko lice, »otisak svjetovnog pop skladatelja«, rad koji je rezultirao velikim brojem hitova za druge pjevače — Bokeljska noćza Vicu Vukova, Gazi, dragi, srce moje za Gabi Novak, Plovi mala barka za Darka Domjana te mnoge druge, od kojih smo, osim navedenih, ove večeri čuli još i Slabinca, Cetinskog i Hegedušićevu suprugu Kseniju Erker. Možda najdojmljiviji dosezi u ovom dijelu Hegedušićeva stvaralaštva bili su skladbe Da sam ja netko i Sanjam napisane za Indekse, koje su ovdje izveli Martina Hegedušić i Massimo. Završetak je pripao zajedničkom nastupu vrijedne glazbene obitelji Hegedušić — Hrvoju, Kseniji, Martini i Hani.

Kada svemu još pridodamo i Hegedušićev rad glazbenoga producenta, aranžera i ton-majstora, jasno je da je riječ o bogata i plodna četiri i pol desetljeća te da predstoji i nastavak.

Velimir Cindrić