Ivica Šerfezi

Ivica Šerfezi

(1. prosinca 1935 — 29. svibnja 2004)

Gledajući tog dana HTV-ov Dnevnik ostao sam šokiran viješću o smrti Ivice Šerfezija. Dok je javnost sa strepnjom pratila sudbinu Arsena Dedića, ostalo je posve nepoznato da jedan drugi velikan hrvatske zabavne glazbe broji posljednje mjesece života. Podjednako velik razlog za šok bila je i činjenica da je vijest o Šerfezijevoj smrti objavljena tek u dvadeset i nekoj minuti Dnevnika, a riječ je o legendi i ikoni zagrebačke i hrvatske popularne kulture, jednoj od najvećih, čija bi smrt valjda u svakoj zemlji osim Hrvatske otvorila središnju informativnu emisiju. No bio je tu i sasvim intiman razlog za šok — ja sam, naime, odrastao uz pjesme Ivice Šerfezija. U velikoj zbirci singlica mojih roditelja, one Šerfezijeve zauzimale su posebno mjesto, a omotnice njegovih ploča, s mladim ljepolikim muškarcem prodornih plavih očiju (čija ekspresivnost ni u crno-bijeloj tehnici nije mogla biti dovedena u pitanje), sjajno su nadopunjavale njihov glavni sadržaj — melankolične ljubavne pjesme otpjevane mladenačkim glasom posebna ugođaja.

Upravo u tome leži povijesno značenje Ivice Šerfezija. On je bio prvi hrvatski pjevač u kojem su se posve skladno utjelovili zahtjevi popularne (estradne) umjetnosti: glasovna kompetentnost, fizička privlačnost, šoumenski dar. Prethodna generacija, predvođena bardom Ivom Robićem, a i dobar dio Šerfezijeva naraštaja (ponajviše Vice Vukov) slijedio je starinski način interpretacije, opterećen dokazivanjem iznimnosti vokalnog raspona, tj. posve tehničkom stranom pjevanja.

Šerfezi je znao da tzv. zabavna pjesma nije operna arija u kojoj forma posve natkriljuje sadržaj, nego mnogo skladniji i spontaniji spoj glazbe i teksta, gdje je bitna sugestivnost i emocionalni ulog vokalne izvedbe, a ne paradiranje oktavama. Također, Šerfezijeve pjesme, a one najbolje potpisali su Ivica Krajač i Nikica Kalogjera, bile su lišene artificijelnih aranžerskih ukrasa, tako dragih tradiciji Franka Sinatre ili Nat King Colea, pa je posve jasno da je upravo Ivica Šerfezi, zajedno s Krajačem i Kalogjerom, u hrvatsku popularnu glazbu unio nov, moderni senzibilitet, čije je osnovno obilježje prirodnost vokalne izvedbe i aranžerska sudržanost odnosno funkcionalnost. Nije čudno da je upravo Šerfezi prvi u nas snimio prepjev rock’n’roll-standarda Leibera i Stollera Kansas City, kao i da je njegov repertoar sadržavao znatan broj meksičkih i grčkih pjesama; iako mu je rock-senzibilitet bio dalek i premda je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo pjevača kojima je meksički i grčki melos bolje ležao, Šerfezi je s tim modusima dijelio spontanost izvedbe, načelnu modernost koja se nije nužno oslanjala na tehničku virtuoznost vokalne interpretacije, nego na ugođajnu odnosno emocionalnu sugestivnost.

Izdanak građansko-pučkoga Zagreba

Šerfezi nije bio osamljen u drukčijem načinu pjevanja. Nekako istodobno pojavio se i Drago Diklić, koji u opusu ima i pjesme poput Opet si plakala, čiju slojevitost Šerfezijevi radovi nisu dosegli, bio je tu i osebujni Đimi Stanić, no zlatni dečko imao je ono što drugi nisu — lijepu pojavu. Šerfezi je prvi na prostoru socijalističke Jugoslavije, kad je riječ o muškim izvođačima, bio pop-zvijezda u suvremenom smislu, tj. totalno dizajniran proizvod — dakako, ne kao današnji proračunati produkti industrije zabave, nego kao spontani obrtnički selfmade — bio je pravi mekani zagrebački dečko iz susjedstva, čija će sušta opreka biti načelno jednako moderni, ali iskonskiji i intenzivniji, južnjački strastveni Mišo Kovač. Ivica Šerfezi bio je omiljeni izdanak građansko-pučkoga Zagreba kasnih pedesetih i šezdesetih godina, velika zvijezda i u sedamdesetima, u desetljećima socijalističke liberalizacije i ekonomskog procvata, vremenima koja nipošto nisu bila samo naivna i nevina, ali o kojima su pjevači poput Šerfezija, možda ponajviše upravo on, ostavili upravo takav dojam. Neki će mu zbog toga predbacivati eskapizam ili kič, no oni drugi znat će što su im značile Otvori srce, Još su tople te tvoje suze ili Mama Leone.

Damir Radić