Iskrivljeno zrcalo

Iskrivljeno zrcalo

Gledatelj autoricu ne vidi tako da bi je mogao prepoznati, premda bi to autoportret svojom definicijom mogao i naznačiti

Odlučnost umjetnika da uporabom jednog motiva izrazi sva svoja slikarska iskustva, kao što je to slučaj u mlade autorice Ive Bašić, zasigurno je dokaz o smislenoj pročišćenosti izričaja. Osobito kada je riječ o autoportretu, kao motivu koji ujedno označava potrebu umjetnika za vlastitom samoreprezentacijom. Po riječima Shirely MacWilliam, autoportret je neobičan fenomen relacije subjekt-objekt. On se može tumačiti kao psihološki duboko i opsežno vrelo, otkrivajući informacije o samokritici karaktera ili pak narcisoidne preokupacije. No, autoportreti Ive Bašić ne nude nikakve informacije, nisu otkrivalački, odnosno ne identificiraju samoreprezenta, autoricu, nego se sve odvija na nekom drugom stupnju. Postavlja se stoga pitanje što to autorica reprezentira. Autorica kataloga zaključuje da je svaka umjetnost tehnika pomoću koje subjekt, radeći na vanjskoj formi, radi na samu sebi. Takav work in progress legalizira i mogućnost nedovršenosti pojedinog umjetničkog djela. Stoga, premda reprezentacija nije tako naočigled vidljiva, Iva Bašić zasigurno je procesom svoga rada oblikovala vlastiti autoportret.

Do neprepoznatljivosti

U ovom opusu, autoportret, koji kao žanr sam po sebi predstavlja bogati spoj psiholoških, perceptivnih i likovnih pitanja, postaje dodatno zanimljiv stoga što zapravo sve počinje od fotografije koja je neutralnošću zanijekala personalnost umjetnice te tako zadovoljila samo primarnu funkciju prepoznatljivosti. Štoviše, gledatelj autoricu ne vidi tako da bi je mogao prepoznati, premda bi to autoportret svojom definicijom mogao i naznačiti. Čin samoreprezentacije što implicira sam autoportret zanijekan je svođenjem subjekta na objekt, lica na znak, gotovo do neprepoznatljivosti.

Postupak rada kojim autorica niječe svoj lik i pročišćava ga, u smislu brisanja svih psiholoških nijansi, pa čak ponegdje i brisanja definicije muško-žensko, odvija se na više razina. Prvi je stupanj fotografski autoportret autorice koji prolazi proces redukcije, i to primjenem suvremene tehnologije grafičkoga računalnog programa Photoshopa. Na toj razini otvaraju se nove mogućnosti, a autoričin portret nestaje, lice prelazi u znak, niječe se identifikacija subjekta te samoreprezentacije. Završni stupanj postupka događa se na platnu kada autorica prenosi računalno dobiven motiv u novi medij i oblikuje ga novom slikarsko-grafičkom tehnikom. Iva Bašić, naime, kao da ustraje na reprezentaciji formalnih elemenata slike (različite plohe boja).

Plošno i pročišćeno

Autorica je ciklusom slika zasigurno iskoraknula iz okrilja mentorstva i psihologije klase razreda i, moglo bi se reći, iskoristila tehniku grafizma i slikanja samo kao formalne elemente kojima strukturira svoj portret. Autorica multiplicira na platnima (ne)identičan motiv vlastita lica. Potpuno grafički obrubljuje crnom bojom obrise svoga lica, a pojedino platno premazuje lazurnim namazima boje. Sve se događa dosta plošno i pročišćeno. Tako će Clement Greenberg zaključiti kako je modernističko slikarstvo upravo svoju orijentaciju i naglasak dalo na plošnosti kao jedinstvenu i isključivu svojstvu slikarske umjetnosti. Upravo Greenberg smatra kako je temeljno obilježje takva slikarstva napuštanje iluzioniranja trodimenzionalnoga prostora. No Iva Bašić ne tretira sliku samo kao ravnu površinu prekrivenu bojom, nego joj daje određeno značenje. Njezina slika nosi znak, nosi formu lica. Ono što unutar tog opusa Iva Bašić portretira nije naglasak na vlastitom identitetu osobe, nego je to samoreprezentacija i način samoreprezentacije unutar kojeg se identitet sam stvara. Štoviše, obrazložiti autoričino izlistavanje različito oblikovanih autoportreta, na kojima je potpuno zanijekana bilo kakva psihološka pa čak i fizička karakterizacija, može se jednostavno definirati kao sam proces stvaranja, kao sam autoportret.

Serija autoportreta neodoljivo apstrahira i jednu emociju, melankoličnost, svojstvenu možda samo ženskoj naravi. A ona proizlazi iz nasumična slaganja platna uz platno, nizanja manje-više istih/sličnih obrisa lica unutar različito oblikovanih ploha. Kao da ti formalni elementi slike, potezi valjkom i matrice koje autorica otiskuje na platno sudjeluju u gradnji emotivnog doživljaja. Tako, igrajući se svojstvima medija, serija autoportreta istodobno konstruira i dekonstruira portret reprezenta, odnosno autorice.

Rašeljka Bilić