Grad, ljeto i rat

Grad, ljeto i rat

Zoran Lazić, Ljeto u gradu, AGM, Zagreb, 2004.

Titula najspominjanijega grada u suvremenoj domaćoj literaturi bez ikakve sumnje pripada Zagrebu. Većina zločina, ljubavnih priča, tragičnih i sretnih završetaka za svoju je pozornicu odabrala upravo zagrebačke ulice. Nakon devedesetih, međutim, sve se češće među književnim recima može naići i na neke druge urbane sredine. Brojni žanrovi i književne vrste, sva četiri godišnja doba i čitavi raspon tema —od tragikomičnih problema odrastanja do mračnih egzistencijalističkih priča, raširili su se, tako, po svim zakucima lijepe naše. Dubrovnik, Osijek, Rijeka, Split i Varaždin tek su dio ove nove scenografije, a mjesto na književnoj mapi odnedavno je zaslužio i Slavonski Brod. Neke od njegovih ulica mogle su se još i prošle godine prepoznati na stranicama prvenca koji je potpisao Zoran Lazić. No, dok su u pričama iz Miss Krampus to bile tek rijetke kuće, parkovi, bolnice, zgrade ili dućani, Lazićev najnoviji roman — Ljeto u gradu, sa sve je četiri (ili barem tri) čvrsto na slavonskobrodskom tlu.

Slavonski Brod, ljeto 1992.

Iako asocijacije na naslov romana možda najprije sugeriraju ležernu priču iz sparna i opustjela grada, Lazić ovdje ne opisuje neko takvo apstraktno i bezbrižno gradsko ljeto. Njegova je priča smještena u vrlo konkretne i nimalo ležerne okvire: Slavonski Brod, 1992. No, unatoč tim fiksnim vremenskim i mjesnim odrednicama te činjenici da se na početku knjige nalazi detaljan popis likova s njihovim osnovnim funkcijama, kao i napomeni da je ovo roman od (ili u) deset koraka, prilično ga je teško promatrati kao čvrstu cjelinu. Naime, u svojih deset koraka, on sadrži još i niz na najrazličitije načine međusobno (ne)povezanih priča, smještenih u posve različit vremenski kontekst te napisanih različitim stilovima. Gotovo svaka od tih priča sadrži i neki svoj zaplet, sporedne kolosijeke, mali zaokret ili različit središnji lik. No, na početku sve još djeluje relativno jednostavno.

Djevojka koja korača prvim stranicama romana je Ivona. Posvađana s najboljom prijateljicom Tanjom, koja se prži negdje na jadranskom suncu, Ivona je ovo ljeto zaglavila u gradu pod uzbunama. Ta tzv. priča o Ivoni ujedno je i prva stvar koja povezuje sve Lazićeve korake. Naime, svaki novi korak otvara Ivonin ulomak, koji donosi sljedeći nastavak iz njezina života, sveukupno u trajanju od tek nekoliko dana vruće 1992. Osim Ivone, Lazićeve ulomke nešto čvršće povezuju i neki drugi likovi. Tu je, tako, bivši ovisnik, a sada maratonac Miro te Tomo koji, uvjeren da je na Nebu, posvuda traži članove obitelji koje je ubila bomba. Oni povremeno ulijeću na teritorije različitih »priča«, pojavljujući se na nekoliko trenutaka. No, nekim drugim stanovnicima Slavonskoga Broda dodijeljeno je malo više pisanoga prostora. Ljeto u gradu, tako, detaljnije istražuje živote Stanka, četvorice gimnazijskih profesora, kuharice Ruže i njezina sina, zatim lokalnog svećenika — velečasnoga Mate, hipija Maka, starice Hinke te mladoga para, Mirte i Zvonka.

Ambicioznih 250 stranica

A osim mjesta, vremena i zajedničkih prijatelja, brojne Lazićeve junake na okupu drži još jedna bitna odrednica — rat. Dok se oko njih svijet doslovno ruši pod neprijateljskom paljbom, oni sve više otkrivaju vlastite moći ili slabosti. Neki se protiv rata, tako, bore brojeći korake, neki posve doslovno — uzimajući pušku u ruke, neki igrajući nogomet za vrijeme neprijateljske pauze za ručak, neki trčeći, neki pričajući bajke, nekima pomažu svemirci, neki postaju superheroji, a neki i u ratu pokušavaju izvući što veću korist za sebe. I nema previše smisla pokušavati ukratko ispričati neku od tih priča jer je Lazić njihove sastavne dijelove često razbacao i po svim onim drugim pričama, a ponekad im je, pak, dodao još i neku drugu, posve zasebnu i nevezanu potpričicu ili ih malo izbacio iz putanje realnosti. Time su neki od životopisa spomenutih likova na kraju romana neočekivano dobili puni smisao, ali kod nekih se čitatelj samo još više izgubio slijedeći te sve manje uličice. No, unatoč povremeno prisutnim sadržajnim slabostima, Laziću se nikako ne mogu zanijekati i neki vrlo uspješni vremensko-prostorni prijelazi te autentična i sugestivna atmosfera. I njegovo zahtjevno stilsko miksanje teško da je na svih 250 stranica moglo proći sa stopostotnim učinkom. Zbog toga neki dijelovi romana djeluju kvalitetnije sami za sebe nego u kombinaciji. S obzirom na takvu raspršenost osnovne priče, kod Ljeta u gradu teško je na kraju ne izdvajati zasebno pojedine dijelove. Pa recimo samo da su one stranice na kojima Lazić opisuje zgode iz djetinjstva svojih brojnih junaka zasigurno najduhovitiji i najiskreniji dijelovi knjige.

Izgubljenom cestom

Slažući svoje korake, Lazić je, dakle, od poznatih i prepoznatljivih dijelova jednoga grada u vrtlogu rata sagradio neki novi i pomalo bajkovit predio, s mnoštvom uličica koje dinamično vijugaju, često se ironično sijeku ili duhovito vrte u krug, povremeno uzdižu u pretjerane visine ili pomalo karikaturalno propadaju na tamnu stranu te naizgled besmisleno završavaju. No, kod jedne tako kompleksne literarne arhitekture može se u određenoj mjeri i tolerirati da se pisac na svom putu povremeno malo izgubi. Zapravo, cijeli bi roman djelovao još dojmljivije da je Lazić uspio samo malo više obuzdati svoju želju za posvemašnjim iskrivljavanjem stvarnosti, ubacivanjem svemiraca i kojekakvih simboličnih pojava te uporabom pomalo linčovskih intervencija zbog čega je Ljeto u gradu i roman koji zahtijeva minimalno dva čitanja. No, sigurno ćemo se još prilično načekati na neku drugu knjigu, koja će uz takav priličan odmak istodobno neposrednije pričati priču o jednom gradu, jednom ljetu i jednom ratu.

Jelena Gluhak