Ekološki patriotizam

Ekološki patriotizam

Emmerichova operacija nije ništa drugo nego CGI-repriza Dana nezavisnosti. Prizori uništavanja efektni su u svom digitalnom grandeuru

Dežurni sinoptičar Zoran Vakula, čovjek kojeg HTV može još jedino natjerati da nam se pred kamerama ukaže u slip-gaćama kako bi parirao erotiziranim vremenskim prognozama RTL-a, oduvijek je svojom pojavom izluđivao meteoropate. Čini mi se da se u njegovim nastupima osjeća takav perverzni užitak kad nam kaže da ostanemo doma jer će naše krajeve zahvatiti pojas niskoga tlaka s tropskim vrućinama i nepodnošljivom količinom vlage u zraku, da me čudi zašto ga katastrofičar Roland Emmerich nije zaposlio kao stručnoga savjetnika na svom najnovijem blockbusteru, u čijim se kataklizmičkim scenarijama spominju nekakve »kritične točke desalinizacije«. Obojica, naime, rajcaju naše instinkte preživljavanja s najvećom strašću. No, kako to već biva s klasičnim filmovima katastrofe, kojima pripada i Dan poslije sutra, oni nam pokazuju ono najgore kako bi nas uvjerili da ipak nije sve baš tako strašno. Na taj način, Emmerich zamišlja novo ledeno doba kao katastrofu neviđenih razmjera, koja se ipak može prebroditi hrabrošću, očinskom ljubavi i parom kvalitetnih toplih cipela. Zato Emmerichov rukopis pada na ispitu ako ga promatramo kao utjehu ili upozorenje, ali ispunjava svoje ljetne obveze kao politički relevantan predizborni spot namijenjen klimatološki idealnim uvjetima multipleksa iza ugla, u kojem gledatelji traže spas od nepodnošljive sparine.

Paradoks na granici nadrealnoga

No, paradoks je tim veći, gotovo na granici nadrealnoga, da Emmerichovu eko-liberalnu svijest financijski promovira kompanija Fox, čija siva eminencija Rupert Murdoch podupire ultrakonzervativnu politiku američkoga republikanskog predsjednika. A upravo je Bushevo tvrdoglavo odbijanje da stavi potpis na Protokol iz Kyota natjeralo Emmericha da snimi Dan poslije sutra, kao neku vrstu njegove patriotske ekološke misije, koja bi trebala terapeutski djelovati na američke glasače. Uostalom, nemojmo zaboraviti da Emmerich redovito sjeda iza kamere kad se Americi događa izborna godina. Tako je to bilo s Danom nezavisnosti, koji je funkcionirao kao glorifikacija predsjedničke odvažnosti u suočavanju s alijenskim armagedonom. Tako je to bilo u Patriotu, koji je glorificirao hrabrost ratnika Mela Gibsona, kao čovjeka koji je dobro isprašio dupe Englezima. A identični tajming odabran je i s Danom poslije sutra, koji ima gotovo identičnu funkciju kao i sugestivni predizborni pamflet Michaela Moorea Fahrenheit 9/11, što i nije tako loša ideja, ako se pokaže da je Emmerichova oluja svih oluja kadra otpuhati Busha s američke političke scene. Zato se logo Murdochova konzervativnog Fox Newsa koristi tek u prokleto ironičnoj sekvenci u kojoj njegove tabloidne TV-ekipe prate evakuaciju smrznutih Amera u Meksiko. No, kad se Cheneyev surogat javlja uživo iz meksičkog izbjegličkog kampa, kako bi nam se ispričao zbog svoje antiekološke politike i zahvalio Trećem svijetu na pružanju gostoprimstva evakuiranim Amerima, tada se republikanski Fox News ne želi miješati u tu ponižavajuću epizodu, nego se ona emitira putem Weather Channela.

No, Emmerichova operacija nije ništa drugo nego CGI-repriza Dana nezavisnosti. Prizori uništavanja efektni su u svom digitalnom grandeuru. Oni najefektniji rezervirani su pače za L. A., koji od Robsonove bizarne rušilačke misije u Sensorroundu (šifra: Potres) nije još doživio tako raskošne orgije razaranja. A bujice vode koje bjesne manhattanskim arterijama imaju gotovo elegijsku notu, koliko god one bile razorne. No, kad destrukcija ustupi mjesto emocijama, koje su usredotočene na iskupljujuću očevu misiju, priča se ledi istodobno s Kipom Slobode. Dakako, otac ostaje veliki racionalist. A Jake Gyllenhaal i dalje ostaje Donnie Darko, duše izrezbarene adolescentnim nemirima. No, ono što ostaje na površini nakon Quaidove spasilačke misije svodi se tek na provjereno predizborno geslo: zasukati rukave i krenuti ispočetka. A dan poslije sutra donijet će nam tek novoga starog (američkog) predsjednika i nešto veću koncentraciju ugljičnoga monoksida u zraku.

Dragan Rubeša