Egzorcist, ubojica i car

Egzorcist, ubojica i car

Za Bergmana, za kojega priznaje da je najviše utjecao na njega, kaže da je na snimanju uvijek savršeno pripremljen i zna sve detalje, ali nikada ne daje analizu likova ni izravne upute za glumu, već nadahnjuje ljude da dijele njegov entuzijazam, točnost i duhovitost, a buka je zabranjena

Događaj koji se nije smio propustiti na ovogodišnjem festivalu u Cannesu svakako je bilo predavanje Maxa von Sydowa o glumačkom zvanju. Sydow je na samu počeku definirao tri tipa glumaca: one koji ne glume, nego su na filmu jednostavno oni sami, što mogu samo glumci s velikom karizmom, zatim one koji glume na osnovi inspiracije i bez ikakvih priprema te tzv. intelektualne glumce, tj. one koji se maksimalno pripremaju za ulogu pomnim proučavanjem svih mogućih izvora. Upravo intelektualni tip glumca bio je njegov mladenački uzor, no nakon nekog vremena shvatio je ne samo da posjeduje karizmatičan izgled zbog kojega se apriorno svrstava u određeni tip likova, nego i da uloga u konačnici nastaje tek u interakciji s drugima te da je nadahnuće često presudno. Smatra da je za glumca, osobito mlada, najvažnije da nauči savladavati i kontrolirati emocije, i da što više radi, makar u malim ulogama i neznatnim projektima, jer svaka uloga obogaćuje. Glumac treba što više gledati velike glumce, analizirati i raspravljati o njihovim nastupima, a pri glumi nikad ne razmišljati o nagradama ni biti ljubomoran, jer mu to može uništiti nastup.

Mačka važnija od glumca

Von Sydow se sa nekoliko anegdota podsjetio uloga u kojima su mu uvjeti snimanja i kostimi bili pravo mučenje, poput Dine, u kojem ga je kožni kostim bez ventilacije iscrpljivao više od švedske saune, a u najgora iskustva, kakva nikomu ne bi poželio, ubrojio je rad s djecom i životinjama. Primjerice, na snimanju filma Nikad ne reci nikad u kojem je igrao Blofelda, izgovarao je monolog gladeći bijelu mačku i već na prvoj probi izgovorio monolog besprijekorno, no mačka je bila nestašna, pa je scena ponovljena 25 puta. Dvadeset i šesti put izgovorio je monolog najlošije, no mačka je bila odlična, a redatelj je ushićeno uzviknuo »Cut!«. Veći dio monologa morao je biti izrezan.

Kao jednu od najvećih zabluda istaknuo je mišljenje da glumci u danima snimanja i izvan seta često ostaju likovi koje glume, što je podmetanje kojom se koriste reklamni agenti i žuta štampa. Izlazak iz uloge je potpun, kaže Sydow kojega izluđuju pitanja poput onoga kako je njegovoj ženi živjeti s egzorcistom, serijskim ubojicom i Isusom. U kazalištu je znao u jednom danu glumiti četiri potpuno različite uloge od jutra do noći, a na filmu ga je uvijek osobito živciralo nepoštivanje kronologije snimanja scena. Na snimanju prvoga filma u životu iz scenografskih je razloga morao prvo odglumiti završnu scenu filma, u kojoj je dvostruko stariji, a da prethodno nije proživio dramatične događaje kroz koje je njegov lik prošao, a koji bi mogli utjecati na njegovu glumu.

Prilagođavati se drugima

Glumac mora odmah znati ciljeve svoga lika, njegove želje, razloge djelovanja i prodrijeti u njegovu psihološku pozadinu. Glumac bi trebao dati nove misli liku razmišljajući o sebi. Vlastitim sjećanjimaa Von Sydow se koristi u pripremi uloge, ali ne i u trenutku glume. Odrastao je kao jedinac rođen u bogatoj obitelji starijih roditelja, osamljen i stidljiv, a u glumi je već u srednjoj školi pronašao novi život.

Osobito voli povijesne likove i likove iz dobrih romana, jer omogućuju dublje istraživanje pozadine lika, u slikama, dokumentima, dokumentarcima i drugim izvorima. No, uprkos dobroj pripremi, ističe važnost prilagođavanja drugim glumcima. U ponavljanju snimanja scene nikad ne nastoji oponašati prethodni nastup.

Kad je glumio u filmu Woodyja Allena Hannah i njezine sestre, redatelj je kamere i svjetlo namjestio koristeći se dublerima, a onda je tek pozvao prave glumce. Taj ga je način rada u početku šokirao, ali se poslije njemu prilagodio i pronašao način da ostvari svoju glumačku slobodu. Sa snimanja filma Flash Gordon sjeća se samo toga da se neizmjerno zabavljao u ulozi Minga.

Što je dobar glumac?

Premda je na predavanju podijelio mnoštvo savjeta, naglasio je: savjeti vam ne vrijede mnogo, nego samo praksa, rad s velikim glumcima i redateljima. Svaka nova uloga podučava, i svaka je novi izazov, jer ni najiskusniji glumac ne zna sve, a ponekad mu iznimno vrijedan može biti naizgled nevažan susret s osobom iz svakodnevnoga života.

Za Bergmana, za kojega priznaje da je najviše utjecao na njega, kaže da je na snimanju uvijek savršeno pripremljen i zna sve detalje, ali nikad ne daje analizu likova ni izravne upute za glumu, nego nadahnjuje ljude da dijele njegov entuzijazam, točnost i duhovitost, a buka je zabranjena.

Što je dobar glumac, pitali su ga. Nema pravila, jer u pojedinoj ulozi iskusan i tehnički savršen glumac može biti dosadan, a mladi i neiskusan glumac može se savršeno uklopiti u ulogu. Neovisno o talentu, smatra da glumac ipak mora i izgledati zanimljivo da bi se publika mogla identificirati s njim. Više od filma on ipak voli kazalište, između ostalog i zbog interakcije s publikom. Kad publika voli, ne postoji gravitacija — glumac leti na krilima mašte i razumijevanja.

Nakon tog odgovora, organizatori su prekinuli razgovor s publikom, koja je slavnog glumca ispratila dugotrajnim aplauzom. Nekoliko najbržih dobilo je njegov autogram, ali Von Sydowu se nije svidjela klasična uloga zvijezde, pa se ubrzo zahvalio i zajedno s publikom napustio dvoranu.

Napomena: U sljedećem broju »Vijenca« bit će objavljen treći, završni dio filmskoga putopisa iz Cannesa, u kojem će biti riječi isključivo o filmskom programu, s naglaskom na programima izvan službene selekcije, koji su u našim medijima gotovo prešućeni.

Zlatko Vidačković