Dva rariteta

Dva rariteta

Gramofonska operna industrija pomalo posustaje ostavljajući mjesto DVD-u, koji zbog svoje višedimenzionalnosti i sveobuhvatnosti glazbenoscenskog uprizorenja ima prednost nad CD-om. Vizualnost, najčešće visoke tehničke i respektabilne izvođačke kvalitete, s mladim protagonistima koji mogu uvjerljivije dočarati glavne junake, podnosi i ne tako velike osobnosti. CD bez velikih umjetnika operne scene koji suvereno stoje iza svojih interpretiranih karaktera — a velike ličnosti pomalo nestaju — ne može ponuditi atraktivne snimke standardnog repertoara — jer ih u prošlosti ima boljih — bez obzira koliko se tvrtka trudila reklamirati pjevače, dobre poznavatelje zanata, ali često nezanimljivih vokalnih kvaliteta. Naravno, ima i takvih, ali vrlo malo. Stoga velike tvrtke sve češće digitalno obrađuju svoja kapitalna izdanja iz prošlosti i objavljuju ih na CD-u. Manje tvrtke skupljaju žive snimke velikana operne scene, tehnički ih obrađuju i nude kao podsjetnik na prošla vremena ili, pak, skupljaju raritete, izvedbe malo poznatih ili nepoznatih opera, što bismo kolokvijalno rekli, vade iz naftalina pomalo zaboravljenu produkciju. Kopa se po muzejima i traže izvorne partiture, muzikolozi ih obrađuju i dopunjuju, a manja kazališta uvrštavaju ih u repertoar. Uostalom, ne moraju uvijek biti manja, bitno je da se nađe neka povezna nit. Tako je tvrtka DYNAMIC ponudila dva rariteta. Riječ je o dobro poznatim djelima slavnog autora — Trubaduru i Krabuljnom plesu Giuseppea Verdija, ali u verziji drukčijoj od one u kojoj ih poznajemo.

Francuska verzija Trubadura

Na dvostrukom CD-u DYNAMIC nam tako nudi prvu snimku francuske verzije Trubadura, točnije Le Trouverea, kako je prvi put izveden u Parizu 12. siječnja 1857. Francuska se verzija donedavna izvodila samo u Francuskoj, pa je bio zanimljiv pokušaj kazališta u Martini Franci, koje ju je 1997. godine uvrstilo u repertoar. CD je nastao od dviju predstava 24. i 28. kolovoza sljedeće godine. Podjela je uloga međunarodna: Léonoru pjeva Gruzijka Iano Tamar, Azucenu Francuskinja Sylvie Brunet, Manrique je kineski tenor Warren Mok, a Grof Luna, kako u popratnoj knjižici piše, slavenski bariton Nikola Mijailović. Sudjeluju Bratislavski komorni zbor i Talijanski međunarodni orkestar, a dirigent je Marco Guidarini. U dobro opremljenoj popratnoj knjižici iznose se Verdijevi razlozi za preradbu rimskoga Trovatorea.

Potkraj 1854. tijekom pokusa za Sicilijansku večernju uprava Théâtre des Italiens u Parizu pozvala ga je da razmisli o francuskome prijevodu libreta Trovatorea. Uvijek vrlo zahtjevan, Verdi je pristao koristiti se prijevodom Emiliena Pacinija, ali je tražio da se Pacini obveže da će osim sama prijevoda provesti i neke druge izmjene i nadopune kakve priliče izvedbi u Velikoj Operi. Htio je da Le Trouvere bude velika opera cjelovečernjega trajanja i u tu je svrhu dodao dvadesetak minuta baletne glazbe u trećemu činu nakon vojničkoga zbora, što je glavna razlika između dviju verzija. Proširio je ulogu Azucene (čini se da ga je na to nadahnula njezina pariška interpretkinja mezzosopranistica Adelaide Borghi-Mamo), izbacio je cavatinu Leonore nakon arije u sedmoj slici, učinio je i neke manje preinake u orkestraciji, dao orkestru veću ulogu i značenje, primjerice u finalu drugoga čina, ali najveća je promjena, uz balet, u odnosu na talijanski izvornik sam kraj opere.

Necenzurirani Krabuljni ples

DYNAMIC predstavlja i apsolutni novitet — kompilaciju živih snimaka na dvostrukom CD-u izvedaba 11, 13. i 16. listopada 2002. opere Gustavo III, točnije necenzurirane verzije Krabuljnog plesa, u Operi u Göteburgu. Sudjeluju solisti Tomas Lind (Gustav III.), Hillevi Martinpelto (Amelia), Krister St. Hill (Ankastrom), Susanne Resmark (Ulrica), Carolina Sandgren (Oscar), Jonas Landström (Cristiano), Ake Zetterström (Ribbing) i Mats Almgren (Dehorn) uz ansambl Göteborške (Gothenburške) opere pod ravnanjem Mauricija Barbacinija.

Tijekom pokusa za premijeru Krabuljnoga plesa u Parmi u prigodi proslave stote obljetnice skladateljeve smrti 2001. godine, muzikolozi Philip Gossett i Ilaria Narici odlučili su da prema postojećim rukopisima rekonstruiraju partituru opere Una vendetta in domino, koju je Verdi kao gotovu nosio sa sobom za praizvedbu u Napulju. To je zapravo bio kostur partiture sa svim vokalnim linijama i važnijim instrumentalnim dijelovima. Dobrotom Verdijevih nasljednika i ravnatelja Verdijanskih studija u Parmi Pierluigija Petrobellija muzikolozi su došli do skica za prvobitnu operu Gustav III, tj. Osveta u dominu. Rezultat tih istraživanja ova je verzija opere.

Priča o nastanku Krabuljnoga plesa neobična je, ali i karakteristična za nastajanje umjetničkih djela u 19. stoljeću. Ujesen 1857. Verdi je počeo rad na operi Gustav III, koja se trebala izvesti tijekom karnevalske sezone sljedeće godine u Teatro San Carlo u Napulju. Znao je da neće biti lako prenijeti na pozornicu umorstvo okrunjene ličnosti, u ovome slučaju švedskoga kralja Gustava Trećeg, koji je ubijen 1792. na krabuljnome plesu, i pristao je prenijeti radnju sa švedskoga kraljevskog dvora u Stockholmu u malo vojvodstvo u Stettinu. Dao je operi naslov Una vendetta in domino (Osveta u dominu). Ali, dok je bio na putu iz Genove u Napulj, pronio se glas da je talijanski anarhist Felice Orsini pokušao atentat na francuskoga cara Napoleona III, kojom je prigodom poginulo osam osoba. Kad je stigao u Napulj, rečeno mu je da se Osveta u dominu ne može prikazati. Predložen mu je nov naslov Adelia degli Adimari i mjesto radnje — srednjovjekovna Firenca, a ubojstvo se trebalo dogoditi na banketu, a ne na krabuljnome plesu. Bijesan, dakako, nije pristao i odlučno je odbio da glazbu napisanu za jedan sadržaj nakalemi na drugi. Kako nije moglo doći do nagodbe, ugovor je poništen.

Kad je Verdi doznao da se u Rimu prikazivala drama o Gustavu III, pokušao je zainteresirati rimskog impresarija Jacovaccija da postavi na scenu njegovu operu. Vrativši radnju na švedski dvor, poslao je Jacovacciju svoje djelo, on je njime bio oduševljen, ali rimska je cenzura bila neumoljiva kao i napuljska — tražila je promjenu naslova u Grof od Gothenburga. Nakon duljih pregovora postignut je kompromis: ako Verdi radnju smjesti izvan Europe, može zadržati likove i zaplet, ako, pak, ustraje u tome da se radnja događa u Europi, mora prihvatiti tražene izmjene. I tako je radnja smještena u kolonijalni puritanski Boston s početka 17. stoljeća, koji je prije podsjećao na procese vješticama iz Salema nego na sjajni dvor švedskoga kralja prosvjetitelja s pažem i maskiranim plesovima. Verdi je toliko želio da se opera izvede, dao joj je naslov Un ballo in maschera (Krabuljni ples), prihvatio tražene izmjene i 17. veljače 1859. dočekao njezinu praizvedbu. Kad je u rujnu 1858. počeo raditi na partituri Krabuljnoga plesa, zadržao je tri četvrtine opere Una vendetta in domino, promijenio je imena, izbacio neke stihove i glazbu, promijenio tonalitete i upotpunio orkestraciju. Razlike su primjerice u prvoj slici prvoga čina, u uvodu u drugi čin, a najveća je u ariji Renata iz trećega čina.

Krabuljni ples uvijek je postavljao probleme scenskim izvođačima. Prirodno je da su Šveđani željeli bostonskoga guvernera Riccarda vratiti na izvorno mjesto dvor svojega vladara Gustava, uz kojega je povezano važno razdoblje švedske povijesti. Željeli su predstaviti njegov sjajni dvor i razjasniti motive koji su doveli do urote i zatim njegova ubojstva. I posegnuli su za kompilacijom pronađenih rukopisa u kojima opera nosi njegovo ime.

Dakako, da ove verzije dvaju remek-djela neće istisnuti dosad izvođene, ali zanimljive su kao kuriozitet, poglavito za ljubitelje Verdija. Izvedbe, pogotovo Gustava III, nisu vrhunske.

Marija Barbieri