DESTRUKCIJA I SEVDAH

DESTRUKCIJA I SEVDAH

Težina neizrečenih emocija cijelim je trajanjem filma veća od onih ekspliciranih

Cahit Tomruk mrzi sebe. Mrzi se jer je naglavce upao u srednje godine bez jasnog plana za izvlačenje, mrzi se jer je preživio smrt djevojke koju je zaista volio, mrzi se jer mu se lakše napiti i potući nego suočiti sa svime što ga muči, a mrzi se i zato što je Turčin, zbog čega je sklon mržnji prema sebi. O, suhoparno bi se moglo reći da je Cahit pravi čvrsti dramski lik, jer ključne bitke koje bi trebao izvojevati previru u njemu samome. Ali u Cahitu nema ničeg suhoparnog: sav je sazdan od sirovih emocija. Kad ga prvi put vidimo, zapravo, prožimaju ga do te mjere da nam je teško uspostaviti empatiju s njim — ako protagonist do te mjere mrzi samoga sebe, zašto bi nama bilo stalo do njega?

Fatih Akin, njemački Turčin i redatelj-scenarist prvog domaćeg naslova koji je nakon mnogo godina odnio prestižnog Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, rješava tu poteškoću razmjerno predvidljivo, putem ljubavne priče — ali i uz specifičnu razliku: Cahit će se upustiti u vezu s mlađom djevojkom Sibel, koja (jer je zaista mnogo mlađa) tek treba doživjeti sve one gadosti koje će je natjerati da zamrzi sebe, jer je također Turkinja. Cahit je, pak, uza svu svoju autodestruktivnost, asimiliran: na vratima stana stoji mu poster Bansheesa, kod kuće sluša Nicka Cavea i The Sisters of Mercy — pa ne treba izrijekom reći da je u osamdesetima bio darker, što mu se lijepo srodilo s mračno emotivnom krvlju. Dapače, oprekom njegove i njezine glazbe (jer Sibel, onako mlada, sluša sve što vole mladi, pa tako i narodnjake) Akin eksplicira sve ono što će spojiti i razdvojiti njegovih dvoje sudbinski spojenih ljubavnika. A glazba mu služi i za više od karakterizacije: strukturu filmu daju glazbene izvedbe istanbulskog narodnog ansambla, kao svojevrsnog starogrčkog kora, ne bi li filmska priča ponijela neumitnost tragedije — ili točnije balade o prokletoj ljubavi. Akin nastoji prenijeti taj veliki orijentalni doprinos ljubavnoj poeziji u formu filma, a da pritom ni na trenutak ne izgubi vidljivu realističku fakturu djela.

To mu gotovo uspijeva. Težina neizrečenih emocija cijelim je trajanjem filma veća od onih ekspliciranih — čak i kad se Cahit potuče, čak i kad ga sevdah nadjača pa uzme razbijati čaše dlanovima, čak i dok ga još ne poznajemo, pa nas podsjeća na birtijaške propalice koje je najbolje izbjegavati u širokom luku. Radnja se i pokreće upravo u trenutku kad ga Sibel odluči ne zaobići, već — štoviše — nagovoriti na brak iz interesa (kakvog, nije baš jasno). Cahit se tako zatječe u dvojakoj situaciji: sudjeluje u perverziji koja bi mu trebala označavati pad na dno dna, izdaju svih načela na kojima je nekada gradio sebe (on i Sibel nemaju intiman odnos; ona se, dapače, zdušno odaje promiskuitetu), a u isti mah i protiv svoje volje postaje veoma vezan za nju. Taj razdor izvanjskih silnica pokazuje se za njega još teže izdržljivim od onoga što tinja u njemu. Kako iskrene emocije u oba slučaja ne mogu probiti zidove kompromisa i autodestrukcije, i Cahit i Sibel nalaze se na neizbježnoj putanji razbijanja... pa, glave o zid. Uostalom, i upoznali su se upravo na takav način, nakon što je Cahit pokušao počiniti samoubojstvo. Sve je to čvrsto, pametno, sjajno opservirano i dramski dobro ocrtano: film je praktički besprijekoran, sve do svog zaključnog čina.

Ako se Akinu može uputiti jedna zamjerka, to je taj završni dio filma, u kojemu se radnja nakon nekih prilično sveobuhvatnih elipsi premješta u Istanbul. Jer, ako je već htio složiti dramaturgiju na obrascu tragične balade, nije baš trebao dopustiti da mu se radnja prožme potrebom za uspostavljanjem potpuno novih ekspozicijskih parametara u fazi kad bi emocije trebale početi odnositi glavnu riječ: ovaj zaključni dio drame donekle je prespor i donekle prekompliciran.

Ali takva manja greška u koracima — Akin je, napokon, tek započeo karijeru koju valja dobro držati na oku — ne umanjuje težinu pitanja koje Glavom kroz zid postavlja, pitanja uvjetovanosti osobne sudbine etničkom pripadnošću i nade u izgradnju spaljenih mostova, u iskupljenje što ga donosi ljubav (prema mnogo mlađoj djevojci)... Volio bih da sam mogao ekranizirati Bijelu buku, svoj scenarij iz 1998, koji je još tamo 2001. također bio nagrađen na Berlinaleu: pristup mi je bio mnogo drugačiji, ali pitanja su nam zajednička. Vjerujem da će relevantnost ovog filma za hrvatsku stvarnost biti očita čak i gledateljima koji nemaju s njime takvu berlinsku vezu.

Vladimir C. Sever