Crno i crveno

Crno i crveno

Mario Kopić, Proces Zapadu, Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 2003.

Proces Zapadu sastoji se od jedanaest političkih ogleda, u kojima Kopić analizira duhovnu i političku situaciju suvremenosti. Točnije, riječ je o metapolitičkim ogledima; takvu perspektivu autor ne prispodobljuje sa strategijama nametanja intelektualne hegemonije ili pak diskvalifikacijom alternativnih načina pristupa političkom. Ona se temelji na uvidu da ideje imaju fundamentalnu ulogu u kolektivnoj svijesti te općenito u ljudskoj povijesti. Polazeći od opravdane pretpostavke da se političnost same politike danas nalazi u ozbiljnoj krizi (sve veća nemoć sindikata, vlada te sustava moći općenito, kao i nestanak distinkcije ljevica — desnica na kojoj je počivao politički modernitet), Kopić zagovara »transverzalni način mišljenja«, kojemu je svrha predložiti koherentan pogled na položaj čovjeka u svijetu. Iako nam se čini da je sam termin metapolitika prilično prijeporan i teorijski neoperativan, valja priznati da su autorove analize iznimno zanimljive i doista uspijevaju ponuditi drukčiji pogled na pitanja koja nas gotovo sve u teoriji i praksi na ovaj ili onaj način dotiču, uznemiruju ili izravno pogađaju. Kopićev je stil pisanja iznimno privlačan, lišen nepotrebnih markacija i bilježaka, usredotočen na bitno. Ogledi su pravi primjer jednostavnosti i ukazuju na autorovu sposobnost da kirurški precizno dijagnosticira problem kojim se bavi te da lucidno analizira kontekst u kojem se on nalazi. Utoliko bi knjiga mogla biti zanimljiva i vrlo široku rasponu čitatelja; svaki esej svojevrstan je case study, koji oblikom nalikuje novinskom tekstu, ali ga kompetentnošću nadilazi.

Bolesti demokracije

Uvodni ogled nosi naslov Bolesti demokracije i fokusira se na problem ideologije demokracije, u kojem je ona postala svojevrstan obvezni kanon. Nakon pada komunizma demokracija se pretvorila u političku sablast istočne Europe, a njezino pretvaranje u politički fetiš donijelo je (i donijet će) mnogo zla državama koje su mislile da je riječ o najboljem modelu vladavine, koji tobože samo treba instalirati poput kakva softvera. Demokratska ekstaza u kojoj živimo i koja nas tjera da demokraciju a priori i bez rasprave proglasimo najvišim političkim dobrom, tema je Kopićeve kritičke intervencije. Zastrašujuću medijsku manipulativnost koja uništava samu srž djelovanja unutar zajednice, kao i stvaranje čovjeka mase (referencija: Ortega y Gasset) Kopić prepoznaje kao njezine temelje te je stoga razmatra u paradigmi antičke filozofije, gdje je smatrana jednim od lošijih državnih uređenja.

Demokracija kao »pojavno obličje europskog nihilizma« ovdje je artikulirano pomalo kulturpesimistički. Kopić ovdje ne donosi ništa novo, ali precizno upućuje na probleme o kojima se u nas ne razmišlja: nekritičko usvajanje pojmova i modela koje smo kao instant-proizvode preuzeli sa Zapada još nije tema javnih rasprava. U eseju o poznatom, donedavna nepoželjnom, a sada nanovo popularnom desnom političkom filozofu Carlu Schmittu, Kopić postavlja pitanje o aktualnosti njegove filozofije danas, smatrajući da on upravo svojim političkim radikalizmom implicitno stvara konceptualnu platformu za problematiziranje dominantnih političkih pojmova. Schmittov katolički konzervativizam temelji se na univerzalnosti pojmova koji nadilaze ideologijski značaj i time na neki način u cjelini dolazi do redefiniranja pojma političkog (o svemu tome kao i o suvremenom kritičkom dijalogu sa Schmittovim tezama više je puta bilo riječi na stranicama ovih novina).

Hrvatske ekonomske teme

Paradigma izvanrednog stanja danas je pogotovo nezaobilazna referentna točka svakog ozbiljnijeg (a to nužno znači i trendovskoga) bavljenja političkom filozofijom. Sposobnost opstanka političke zajednice (što je, primjerice, filozofski lajtmotiv Jean-Luca Nancyja u njegovoj netom prevedenoj knjizi Dva ogleda) također je šmitovska tema. Uz to, Kopić ne propušta spomenuti kako se aktualnost njegove misli očituje i u lucidnim stajalištima o borbi protiv liberalizma kao borbi protiv nevidljive moći te napose u razmatranju moderniteta kao glavnoga krivca za neutralizaciju političkoga, čije posljedice danas vrlo jasno osjećamo. Kopić osim klasičnih tema donosi i kraće oglede o pojedinim političkim protagonistima ili zbivanjima unutar europskog intelektualnog pogona.

U tu skupinu pripadaju revizionistički tekstovi o »Crnoj knjizi komunizma« te političkom filozofu i biografu Renzu de Feliceu koji propituje ljevičarski karakter talijanskoga fašizma. Obrađujući »rat mora protiv zemlje« na duhovit način postavlja geopolitičku paradigmu za analizu političke situacije Bliskog istoka, a u ogledu o njemačkom poslijeratnom identitetu vrlo precizno odmata doslovne i simboličke slojeve u kojima se njemački ekonomski uspjeh prikazuje kao žilava i uporna borba za nacionalnu samobitnost i arhenomičnost unutar duhovnoga Reicha, koja pokazuje izvanredno snažan osjećaj pripadnosti narodu. Kopić se bavi i hrvatskim ekonomskim temama, odnosno čudnovatom preobrazbom samoupravne ekonomije u divlji liberalni kapitalizam i njegove globalitarističke metastaze. Smisao današnje ekonomske politike dovođenje je Hrvatske u polukolonijalan položaj, gdje se uspostavlja dužničko gospodarstvo u službi imperijalne monetokracije.

Što Europu čini Europom?

Dvije posebno aktualne teme koje autor analizira govore o Europskoj uniji i islamskom radikalizmu. Zanimljivost ogleda o Europskoj uniji nalazi se u tome što mu je osnova filozofijska i uvelike oslonjena na tradiciju pokušaja mišljenja ideje Europe. Dualizam državotvornoga partikularizma i univerzalizma (polis vs. imperij) europska je povijesna konstanta i upravo tu distinkciju Kopić prepoznaje kao relevantnu. Proces proširenja EU na istok, čemu smo prije nekoliko tjedana svjedočili i čemu se i mi sami nadamo, za autora je primarno širenje hegemonijskog ekonomskog prostora. Na tom se tragu nalazi i pitanje što Europu čini Europom; za Kopića ona je prije svega proizvod Europljana koji snagu crpe iz ekonomije, a ne iz politike i vojne nadmoći. Drugi ogled govori o radikalnom islamizmu, koji reducira svu materijalnu i moralnu bijedu, kao i vlastitu kulturnu i civilizacijsku dekadenciju islamskoga svijeta, na uzročnik zvan Zapad. Regresivni i antimodernistički islam kao predmet osude nepoželjan je stav, makar ga često zastupaju i poznati filozofi poput npr. Žižeka ili Debeljaka. Kopić ovdje ne želi biti deklarativno tolerantan i himbeno multikulturalan.

Zaključno govoreći, Kopićevi su ogledi izvorno i inovativno štivo. Oni nadilaze standardni format novinske političke analize pa čak i mnogo ozbiljnije studije. Umijeće da se na desetak kartica pregledno, kompetentno, argumentirano, zavodljivo i uvijek sa stavom predstavi neki politički narativ ili analizira već spominjana duhovna situacija vremena, umijeće je kojim ne vladaju mnogi. Kopić je svakako jedan od zanimljivijih autora umjereno desne orijentacije. Jedina zamjerka odnosi se na kričavo crveni font, zbog kojega je tekstove zamorno čitati. Je li font crven iz dizajnerske ekstravagantnosti ili iz nekog drugog razloga, o tome se može tek nagađati.

Tonči Valentić