Bolivudski naturalizam

Bolivudski naturalizam

Histerično sljepilo medicinsko je stanje u kojem pogođena osoba privremeno oslijepi, mahom zbog neuroze uzrokovane stresom. Isto se događa i junakinji filma — kako doslovno, tako i metaforički. Posve je lišena samopoštovanja u očajničkoj želji da se svidi, mazohističko ponižavanje kakvu se podvrgava pred muškarcima gotovo je nepodnošljivo za gledanje, a teže postaje time što ni do kraja filma ona u svjesnosti ne napreduje ni milimetra. Nedostatak uvida u životnu perspektivu i događaje u životu koji je oblikuju junakinju čine beskrajno neinteligentnim, gotovo antipatičnim likom, s kojim se teško može suosjećati, a kamoli voljeti ga. Uma Thurman pak igra ga s nevjerojatnom uvjerljivošću i fizičkom uživljenošću (čime poprilično dobro parira uvijek iznadprosječnoj Juliette Lewis, koja se u kićeni, likrom obložen i lakom za kosu i pop-glazbom natopljen, izrazito neestetičan stil osamdesetih savršeno uklapa).

Pritom je upravo glazba iznimno važan element umjetničke filmske cjeline, što otkriva indijsko kinematografsko podrijetlo redateljice Mire Nair — ushićeno bolivudsko pijedestaliziranje ritma, koje postaje emotivni dirigent tempa filma i izraz onoga što protagonistice same nisu dovoljno inteligentne sročiti (najrječitiji je u tom smislu naslov Girls Just Wanna Have Fun Cindy Lauper). Redateljica naime nakon preobilja indijskih svečanosti u Monsunskom vjenčanju zalazi u radničku klasu New Jerseyya, i opet istom emotivnom neposrednošću opservirajući žene — pritom ni po čemu iznimne. Na taj način film, gotovo bez naracije, funkcionira zapravo kao karakterna studija, bogata nijansama realnoga života, čija se ’naturalističnost’ naglašava kamerom iz ruke i zrnatošću fotografije.

Katarina Marić