BILJEŽNICA 10/10

Sobe

Ovaj grad raspoređen po brjegovima,

dolinama, poljima, uz rijeku

ne miče se. Ne kani se micati.

U principu ne. Tako stvari stoje,

On ima aute, automobile, tramvaje,

željeznicu, uspinjaču, avione.

To da. Tko hoće može otputovati,

vratiti se i ne vratiti. Kako želi.

Ali grad ostaje. Osobito sobe.

Njih ima na tisuće. Različitih.

Punih, praznih, ovakvih i onakvih.

To ipak ništa ne mijenja. To što

je u njima i što ih je mnogo

ne može ništa promijeniti. One su

u biti prazne. Same, odsutne i prazne.

Te tisuće soba koje se ne mogu i neće

pomaknuti. Ni utješiti, moglo bi se

reći. Što su ti često maštoviti

prozori, otvoreni i zatvoreni, mračni

i svijetli, okrenuti na sve strane

kao da oduvijek vapiju spas (zrak)?

A uostalom, kao da ljudima i psima

govore ne odlazite, ne ostavljajte nas

na različitim visinama, nizinama,

u podrumima. I doista, štogod mi činili,

štogod unijeli i ostavili, teško je

iz soba izbaciti početnu namjeru: da smo

prazninu došli iskoristiti, a nismo znali,

nismo uspjeli, nije bilo moguće; praznina

i nakon svega ostaje praznina, tužna, sama.

Ali što smo drugo mogli?

Kiše

Kamogod krenem jedna kiša.

I sa svih strana kiše, kiše.

Zapravo ne znam što da radim,

kako da ničem i ne ničem,

kako da svoju lulu grizem,

golemu lulu, stablo jedno

zeleno, ludo kognitivno,

protivno nečemu, suglasno više.

Kamogod krenem jedna kiša.

A učili nas nisu ničem,

samo su bili mazni, dobri,

popločani na svim stranama,

po Stradunu i na Konalu,

i po lijevome i po pameti,

pa sklanjaj sada mnoštvo glagola,

na svakom prstu stotine nota.

Kamogod krenem sustignem nešto,

a drugo puštam da se hvali

oblikom, šalom, kriznim trenutkom,

kukurikanjem ispred kuća,

poznatom rutinom od pamtivijeka.

Malo previše nizbrdica

i zavojitih uzbrdica,

skalina rubnih zubima nalik.

S kule visokih i pozaspalih

topovi tuku na godine,

godine gutaju nemilice

bradate, prazne, čiste mete

sa srcem čednim od mramora

s žamorom kome pada lišće

u nebo, ponor, u sunčevu kuću

za koju kiše traže ime,

na listu papira bijelu sjenu.

Ekspozicija

Brojimo jaja crna i bijela,

u njima piliće crne i bijele.

U crnim jajima piliće bijele,

u bijelim jajima piliće crne.

Tako o njima i mislimo,

o crnim jajima mislimo bijelo,

o bijelim jajima mislimo crno,

zabune nikakve ne može biti,

slika zna što s čime ide.

Pa kada jednom izađu iz jaja,

iz crnih jaja pilići bijeli,

iz bijelih jaja pilići crni,

crni će se pojaviti danju,

bijeli će se pojaviti noću,

crni će pijuknuti bijelo,

bijeli će pijuknuti crno,

crni će kljucnuti bijelo,

bijeli će kljucnuti crno,

crni će gledati bijele,

bijeli će gledati crne,

crni će ići bijelima,

bijeli će ići crnima,

crni će voljeti bijele,

bijeli će voljeti crne,

od crnih jaja bijela,

od bijelih jaja crna:

jajima nikada kraja,

jajima crnim,

jajima bijelim.

Ograda

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu

na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio

kako nikada neću biti tako nešto potrebno,

otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući

niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje

strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.

Što sam ja prema jednom običnom prolazu

kojega, su želje nedopušteno napravile,

koji želje održavaju i ni trenutak

ne ostavljaju samog? Čak se i kos

izgleda s visoke grane sprema

proletjeti kroz njega.

Tapir

Papir tapir,

papir tapir.

Kada se tapir

umori od papira,

njega crnog, brzog,

maznog i miroljubivog

vegeterijanski vjetar tjera

da izađe noću i svojim

produženim ustima traži,

istražuje, pretražuje

ono što je zeleno,

svježe, skriveno.

Tako se razigrava,

trči, zastajkuje,

povremeno glasa,

sve dok ga ne otjera

prva jutarnja zraka

Po danu pak

spava u Brehmu.

Upad

Bos, mek i savitljiv

uvukao sam se u tijelo jednog roba,

nastanio njegov krvotok, pogled,

tamo rastem, popunjavam format,

tijelo zaboravlja odakle je krenulo,

raduje se kucanjem srca, mislima, bilo čime,

a u njemu Afrika buja, pjeva,

u izgladnjelu željeznicu ubacujem ugljen,

crn, mastan, velikodušan neka gori,

neka gori vrijeme,

neka plamsa njegova svijetla duša.

Uspomena

Tko je u snu i u nekom javnom dobu

po poljima kupio mrtvace

sada hoda sporo.

Umorna i nepokretna,

tijela su htjela ostati tamo

gdje ih je dohvatila šutnja,

nisu se dala pomaknuti.

Tu, govorila je njihova donja strana.

Tu, govorila je težina.

Teško je i sada vjerovati

da su na drugom mjestu.

Misao

Moja je misao, na različitim mjestima, u isto vrijeme,

opazila ljudoždere. Ljudožderi, ljudožderi!

Saberi se, oni su davno nestali, kažem joj,

ta bora oko usta, pogled, nije to ništa,

ne zagledaj se u svako lice,

ako nastaviš, u društvu s tobom, izgubit ću

dan, dva, mjesece, godine, život.

Dvije

Od deset obično se dvije izgube.

Jedna prije, druga kasnije, nekada

obje odjednom. Ma gdje su, Bože moj?

Vidjeli smo ih, gledali, nismo bili

s njima posebno zaokupljeni. Tko je

mislio da se nešto sprema, da će se

nepovratno izgubiti? Nema ih lijevo

desno, gore dolje, tu i tamo, nigdje

gdje bi nas misao vodila. Nema ih i

gotovo. Pokušavamo se sjetiti, pitamo

one koje poznajemo a pored kojih su

prolazile je li postojao neki znak,

očito inicijalno mjesto na njima

iz kojeg su ušle u stranu zemlju,

u duboko more, crnu rupu, ugaslu zvijezdu,

u nigdje i ništa od Boga pomno pripremljeno.

Dar

Kada smo živjeli u sredini Afrike, u dolini,

bili nepovratno crni i nepovratno bijeli,

okrugli, topli, blagi,

vedri kao neizlječiva bolest, kao plod,

i čekali da sve prođe i dođe,

da nas bude, ne bude, bude.

Glava

Moja glava je u mojoj glavi. U svojem

obliku i funkcijama. Treba li moja glava

pomoliti glavu iz moje glave? Treba li

da ostane samo glava u svojoj glavi?

Ako ostane tamo, onda je tamo ostala

zatvorena, mutava, sama u sebi, pusta,

glava u glavi, s glavom na glavi. Jadna

glava. To sam vidio kod životinja. To

kako njihove glave ne izlaze. One su

unutra, pitaj boga gdje. Ja sam želio

da moja glava izađe iz moje glave.

A i nisam želio. Što je razumljivo.

Bilo me strah. Ako izađe tko zna

što će joj se dogoditi, kako će se

vani snaći. Tamo unutra je sigurna.

Ako ne izađe ona pak nije izašla.

Najradije bih da ona izađe i ne izađe.

Da to nekome kažem on bi se samo smijao.

Iako mislim da i on vjerojatno misli

kako bi bilo dobro da i njegova glava

izađe i ne izađe, ali ne zna kako bi

se to moglo dogoditi, kao ni ja. Oblik se

čuva oblikom, sam sobom. U redu, u toj

besmislici je nešto utješno, iako je

istina o obliku zapravo istina o oblicima,

preobrazbama, o mijenama, pa se čovjeku

malo zavrti u glavi, ali naravno glava

nije obvezna da donosi zaključke

kada o sebi misli.

Tama

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu

pitala me Melita Roko jeste li primijetili

kako neki za vrijeme predstave ne gledaju

drugo nego samo mrak oko sebe.

Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća

što je sjedila daleko od mene,

inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,

kada se svjetla ugase i tišina pokaže

dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,

kako da je čovjek ne gleda i ne sluša?

Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,

dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,

jezik prije govora, kao dječji strah

dolazi, moglo bi se reći plavi,

i mi ne znamo što hoće,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti gornji i donji glas, slika,

priča prije i nakon priče,

ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,

svekoliki profil slijepog oka,

tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.

O, tama, tama. Približio bih je

da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,

udaljio bih je da me ne zaguši,

udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.

Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao

svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,

to nesretno mjesto gdje se bez

prestanka obnavljaju porazi.

Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,

tu časak budi svjetlo,

reci ja sam svjetlo.

Pogled

Što s vjevericom u parku Gradac?

Nisam je očekivao.

U sjeni tamna ruba, možda zvona,

evo je, iz neke druge priče

skače s grane na granu,

spušta se, diže, udaljava;

za mjesto u mom pogledu

natječe se s brodom u daljini.

Zatvaram oči: ako me nema,

onda je nema, onda nas nema;

pa i došao sam u kapuljači

od uzajamne ravnodušnosti

ispraviti što se može,

vratiti tišini jezik.

No ona se je, lakomislena

i brza, već nalazila tamo

gdje sam bez ikakve moći.

Doba

Dvije gušterice na kamenoj ploči

sunčaju se do samog imena.

Niti one znaju za ime,

niti ime zna za njih.

U staroj suši ljeta

ono što je do toga časa stiglo

odmara se. Dvije gušterice,

nekoliko slova ispranih

kišama, zvijezdama i tajnom.

Glazba koja se sama svira

ujutro, u podne, noću

i u svako doba.

Pitanje

Njega koji je usred rata vidio

rupu na čarapi ubijenog,

ujutro u zrcalu dok se brije pitam

sjećaš li se tog donjeg oka,

stara preplašena glavo?

Šuti on, šuti još neki on,

i konačno i on ispod brade

pust, nenaseljen također šuti.

Svjetlo je slabašno i mirno.

Kada bi bar netko iznenada

otvorio vrata.

Okrećući glavu

Na moje se lice

smjestilo moje lice

i postalo moje lice.

Raslo je kako je htjelo,

samovoljno, kao da me se

ono ne bi trebalo ticati,

iako (ističem to iako)

morao sam se brinuti

za tu posudbu, dar,

možda šalu,

umarati se neprestano

okrećući glavu.

Lake misli

Lako je lakim mislima,

lako je i nikakvim mislima,

one dođu i prođu,

one ne dođu.

Često o njima, mislim,

često ih čekam i zovem,

dođite lake misli,

dođite nikakve misli,

budite moje misli

zajedno s drugim mislima.

Lake misli za naslov,

lake misli u knjizi,

lake misli za misli,

nikakve za pogled i spavanje,

nikakve kada budem na nebu

sa sveticama i svecima

i laganim anđelima

letio iznad oblaka.

Tamo

Čujem govoriti o tome tamo. Također

čitam o tome tamo. Tamo, tamo, tamo.

I mislim kako mora da je lijepo tamo

gdje me nema, gdje me nikada nije ni

bilo i vjerojatno neće ni biti, bilo

da je to tamo blizu ili daleko. Tamo

se to tamo odmara od mene i ja se

tamo odmaram od sebe, od onog veselog

i onog tužnog što mi se tamo nije

dogodilo, što mi se tamo sada ne

događa, a moglo se dogoditi da sam

tamo bio i da sam sada tamo. Kako je,

dakle, dobro tome tamo da me tamo nema,

da njega ovdje nema niti ga može biti.

O, baš čudno zajedništvo.

Što se mene tiče, ja sam mu zahvalan, o njemu mislim

rado i s nježnošću kada mislim, a još

više mu se radujem kada o njemu ne

mislim nego ga tamo i ovdje zagubim,

zaboravim, kao da njega i mene nema.

Prvi dan proljeća

Prespavali smo putovanje. Kažem

prespavali jer je sa mnom ili

u meni bio još netko. Ujutro je

bilo sve gotovo, otvorili smo oči.

Bilo je proljeće, široko, bijelo,

bujno kao na akvarelu, tako bi tiho

i zračno moglo biti nakon uzdaha.

Čula se neka ptica, njezin pjev

upućen samo nama, ona je znala što

se dogodilo. Čekao nas je novi dan.

Gotovo šaptom rekao sam Proljeće.

Onaj drugi je šutio, nije me čuo,

lišće je treperilo, otvorila se vrata,

on je nastavio šutjeti.

Jedna životinja

Jedna životinja pije vodu

tako slično, tako isto

kao što je pio moj brat,

kao što pijem ja, tako,

tako, te joj prilazim i

stavljam ruku na glavu.

Glas

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.

Ovdje je

uz rijeku i po brjegovima

veliki lijepi grad

s mnogo parkova, ulica, trgova,

golubova, ljudi,

tu ćemo šutjeti.

Odjednom

Odjednom,

vjetar je zakotrljao

staru limenku.

Na maloj kosini

ubrzao se zvuk

neke kratke

rečenice,

ako prevodim točno,

bezbrižne i radosne.

Svemir

Moje neznanje

o svemiru

je lako.

S njim mogu

što hoću

i kamo hoću.

Kao da ga nema.

Svila

Kroz dane prolazi svila.

Zovi to sjajem, vremenom i znakom.

Zovi to plahom mišlju.

Kroz dane prolazi svila.

Šušti joj sjetna narav.

Nedjelja

Mogao sam drukčije biti lud. To često sebi kažem, iako ne razrađujem tu rečenicu i ne znam što točno znači, što njom želim sebi reći. Nikada međutim ne mislim, niti sam mislio, da bih trebao biti izvan ludosti, jedino da ta koju imam nije sasvim prava i da sam je možda od početka zapuštao. Vidio sam u stvarima, biljkama, životinjama, pojavama i kod nekih ljudi pravu ludost: ona je snažnija prisutnost osobina koje netko ili nešto ima: intenzivna ljepota neke žene, Kantova misaonost, golemost mora itd., sve što podržava svoje stvaranje. Uostalom, ludost se ne da sasvim obuhvatiti, iako intenziviranje svojstava, radi se o bježećoj intuiciji, kao da je glazbena tema, izmiče nečemu i izmiče svemu; tako vidimo dijete, stablo, disanje ili bilo što drugo, jer je ludilo (za ovu priliku ne pravimo razliku između ludila i ludosti) u osnovi svake stvari koja pjeva. Luda moja ludosti, mogao sam ti biti bliže, mogao sam zatvarati i otvarati oči da vidim kako si uz mene i kako si mi, kao i svemu drugom, vjerna. No da paradoksu povjerim slutnju: druženje s vlastitim ludilom, njegovo njegovanje, gledanje što se s njim događa u mirovanju i kretanju osjećamo kao zdravlje i radost. Izgleda da treba biti na čistu: ludilo se ne može dijeliti, ne može ga se »komunicirati«, kako se često preporuča kod nesreća. Organsko i neorgansko, nikakvo pravo ludilo nije zajedničko. Zato nam i izgleda da su sveci, mistici, pronalazači, rodilje, stepenice, svemir doista ludi. Ludost je nedjeljiva, ona je posljedica neke uravnotežene osame koja nema čitljive svrhe. Luda ljubav: a kakva bi inače mogla biti? Prava invencija pravog nadrealizma bila je ta druga ludost koja ne može promašiti cilj jer ga nema. Tko nije pomislio: Jednom kad budem posve lud, umrijet ću. Tako se prevladavaju daljine i ostvaruje savršenstvo, u pravo vrijeme i pravoj prilici. Don Quijote, Hamlet bučni su pedagoški primjeri. Inače je ludilo manje vidljivo, a najčešće i nevidljivo. Točka kreće u svoju istinsku narav bez straha, osamljena kao nosorog, otok, kao želja i misao i za sobom zatvara već zatvorena vrata.

Danijel Dragojević