Arhitektura novoga doba

Arhitektura novoga doba

Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu 28. svibnja organizirao je predavanja Krešimira Rogine Arhitektura u digitalno doba i Krešimira Galovića Hrvatska arhitektura danas.

Paralelna realnost

U uvodnom djelu izlaganja Krešimir Rogina postavlja pitanje kako uistinu izgleda svijet u kojem živimo, da li smo ga u potpunosti svjesni i na koji mu se način obraćamo. Odgovor daje citirajući Günthera Andersa, koji kaže da misterij današnjice leži u kolosalnim napravama i kompleksima naprava, koji su samo prividno vidljivi, a uistinu ostaju nevidljivi, a pokušaj da se njihov smisao spozna s pomoću našega smisla bio bi sasvim besmislen pothvat, te dodaje kako radio i televizija proizvode jedan drugi svijet, sliku svijeta u kojoj današnje čovječanstvo misli da živi jer svijet koji nam se dostavlja u kuću gubi karakter nečeg vanjskog, to nije ni svijet, ni slika svijeta, nego svijet fantom. Citirajući dalje Andersa, Rogina ističe kako se čak i ljudi prezentiraju u obliku proizvoda, odnosno medija. Čovjek se u paralelnoj realnosti prilično teško snalazi usprkos množini fizičkih i psiholoških pomagala, trikova i smicalica kojima se svakodnevno služi, a kao što kaže Reyner Banham, čovjeku nedostaje temeljno saznanje o izmijenjenom svijetu, koji je samo na očigled i dalje isti, pogotovo kada je riječ o arhitekturi. Banham, britanski teoretičar kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća, ističe kako je stroj u tzv. herojsko doba moderne arhitekture korišten više u simboličkom nego u tehnološkom smislu, a mašinska je estetika u promišljanjima i realizacijama majstora predvodnika modernoga pokreta bila selektivna i klasičnog karaktera, više sredstvo reakcije na ispade art nouveaua, nego korak ka prihvaćanju stroja na osnovi njegovih vlastitih zakonitosti i prednosti, pa mnoge modernističke građevine više prezentiraju funkcionalnost nego što su istinski funkcionalne, a uvijek im je prethodila misao kao dio širega teorijskog sustava, svijesti, ponajprije o vremenu, pa potom i prostoru. Ona, zaključuje Rogina, nije nastala na osnovi čiste intuicije, kako se često simplificira, te dodaje kako je arhitektura više od bilo koje druge kategorije ostala odana naturalističkim načelima u svome oblikovanju arhitektonske morfologije po uzoru na ono što se smatralo i smatra prirodnom morfologijom.

Arhitektura je umjetnost

U izlaganju o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi danas Krešimir Galović postavlja pitanje što je to, u kakvu je odnosu prema suvremenosti, kako se definira i tko su njezini nositelji. Kako ističe, već je na početku prošloga stoljeća Viktor Kovačić govorio da je arhitektura umjetnost, na što se u doba epigonizma zaboravilo, a ta misao aktualna je i danas. U sukobu s pukom suvremenošću od kraja prošloga stoljeća na našoj arhitektonskoj sceni, ističe Galović, počinje se javljati nova generacija arhitekata, bitno različita od svojih prethodnika epigona. Posljednjih nekoliko godina pojavilo se tako desetak, uglavnom mlađih, autora i autorskih skupina, koji se mogu nazvati novom generacijom, a njihov rad ne može se više na tradicionalan način svrstati u određene stilsko-manifestne skupine. Riječ je o generaciji koju međusobno određuje i povezuje upravo ono što ih stvaralački razjedinjuje, a to su različitost i individualnost pristupa, a neki od njezinih protagonista su Bernarda i Davor Silov, Iva Letilović i Morana Vlahović, Sabina Majdandžić, Koraljka Brebrić, Mirko Buvinić i Maja Furlan Zimmermann, Ivana Kosier Milovac, Darko Kovač i Ivan Ljubić, Vjera Bakić, Željka Pavlinović, Saša Košutić i Siniša Ilić, Darko Latin, Ana Lončar i Hrvoje Mrduljaš ili Aleksandra i Alan Kostrenčić. Svatko od njih kozmos je za sebe, a na nama je da ih upoznam jer upravo njihova djela uvode hrvatsku arhitekturu u novo stoljeće, u vrijeme koje više ne možemo nazvati ni industrijskim ni postindustrijskim, nego digitalnim dobom. Predstavljaju znatan tehnološki civilizacijski pomak u kojem svojim djelima zakoračuju u neistražena i nepoznata prostranstva novoga doba, a razvoj digitalne i ostalih tehnologij otvara im mnogobrojne i neslućene mogućnosti. Kao njihova prethodnika, prvoga koji je napravio značajan iskorak u promišljanju odnosa tehnike i arhitekture, Galović ističe Andriju Mutnjakovića, čija su se promišljanja pokazala fundamentalana za nadolazeću arhitekturu. Veliku važnost u afirmaciji nove generacije, smatra Galović, odigrao je program poticane društvene stanogradnje u okviru kojega mnogi od njih dobivaju prvu priliku za realizaciju projekata, o čemu svjedoči i posljedni održani Zagrebački salon arhitekture i izložba Udruženja hrvatskih arhitekata.

Antonija Vranić