Zvjezdani suton

Zvjezdani suton

Sve što se danas na DVD-u može dobiti od Marije Callas dragocjen je dokument koji svjedoči o raznim postajama njezine karijere (nažalost ne i o onima ranih pedesetih godina prošloga stoljeća kad joj je glas bio u punome sjaju). Jedinstvena umjetnica savršene muzikalnosti i nenadmašna osjećaja za interpretaciju, ona tim svojim svojstvima oduševljava i onda kad se u glasu povremeno osjeća umor. Njezino besprijekorno vladanje svime onim što velikog umjetnika izdvaja nad dobrim razvidno je i na ovome DVD-u, na kojemu su dva koncerta što ih je održala u Hamburgu — 15. svibnja 1959. i 16. ožujka 1962. godine.

Maria Callas tijekom cijele karijere njegovala je koncertnu djelatnost, priređivala je koncerte opernih arija. Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina koncerata je bilo sve više, a nastupa u operi sve manje. Pozornica joj je nedostajala, ali svu snagu izraza donosila je i na koncertima. Rijetki su, vrlo rijetki, ako ih uopće ima, pjevači koji u orkestralnom uvodu arije izrazom lica mogu tako slijediti puls i ugođaj glazbe kao što to ona čini. I kad ne pjeva, nego samo osluškuje orkestar, sva je utonula u glazbu i iz nje crpe svaki pogled, pokret, titraj. Lik je već posve profiliran i definiran.

Izbor arija što ih je Maria Callas izvodila na koncertima dokazuje njezin neobično širok raspon. Nisu sve izvedbe uvijek savršene, ponekad je bježala od visokih tonova, tu i tamo oni joj nisu uspijevali, izbjegla bi cabalettu (u Macbethu), ali... uvijek je bila velika Callas. U mjesec dana 1959. priredila je koncerte u Stuttgartu, Hamburgu, Münchenu i Wiesbadenu s tamošnjim orkestrima kojima je dirigirao Nicola Rescigno. Na njima je pjevala arije iz opera Vestalka G. Spontinija, Macbeth i Don Carlo G. Verdija, Seviljski brijač G. Rossinija i Gusar (Il pirata) V. Bellinija. Nedovoljno oporavljena od prehlade i svjesna da ne teče sve onako kako je željela, pogotovo ne u prvoj ariji, pogledavala je u dirigenta gotovo opravdavajući se. No, unatoč tomu njezina je Vestalka i dalje uzor, čitanje pisma u Macbethu posebno, kompleksnost emocionalnih situacija u Don Carlu primjereno izražena, a u svladavanju zahtjeva valjda najteže arije u talijanskom sopranskom repertoaru — arije Imogene u Gusaru — izlazi pobjednicom (premda ne pjeva visoki C).

Talijanski i francuski repertoar

Na drugom koncertu 1962, također jednome u nizu, pod ravnanjem Georgesa Pretrea Maria Callas pjevala je francuski i talijanski repertoar — arije iz opera Le Cid J. Masseneta, Carmen G. Bizeta, Pepeljuga G. Rossinija te Verdijevih Ernani i Don Carlo. Njezino vladanje francuskim jezikom i stilom primjereno je. Dva ulomka iz Carmen upravo su fascinantna. Ne mogu se sjetiti ijedne umjetnice koja je dala toliko izraza u habaneri i seguidilli, i prava je šteta da Carmen nije interpretirala na sceni kako su joj to često predlagali. Posebno su zanimljive dvije izrazito mezzosopranske arije — završni rondo Angeline i arija Eboli. Premda je Maria Callas ponajprije bila tragetkinja, što je razvidno iz upravo čudesna pristupa izrazito dramatskoj i kompleksnoj ariji Eboli, osjećala je sklonost i prema heroinama Rossinijevih komičnih opera, koje je oplemenila svojstvenim šarmom. Ipak Angelini nedostaje malo osmišljene ležernosti koja tako osvaja u Rosine, kao što ariji Elvire (bez cabalette), jednoj od krunskih u njezinom repertoaru, nedostaje poletne svježine i nekadašnjega žara. Uopće, gledajući je na snimci iz 1962. stječe se dojam da je izdaje snaga. Njezina htijenja i visoko postavljeni ciljevi bili su u raskoraku s tjelesnim mogućnostima koje su slabile (možda i kao posljedica naglašene mršavosti). Premda su o njezinu tzv. primadonskom ponašanju kružile priče, istina je samo to da je ona bila skromna službenica umjetnosti, težila najvišem i u toj borbi prerano sagorjela. Ne zaboravimo, ovi su koncerti pri kraju njezine karijere, a nije još imala ni četrdeset godina!

Marija Barbieri