Zarazno i neodoljivo

Zarazno i neodoljivo

Iznimnom plesačkom interpretacijom privukao je pažnju i Tomislav Jeličić, koji trenutno živi i radi u Hamburgu

Peta, na neki način jubilarna, Platforma mladih koreografa potvrdila je svoje odrastanje, funkciju i zrelost. Ne samo da je prijavljen do sada najveći broj radova, iz čitave Hrvatske, ne samo da je Tala otvorila plesni centar u Savskoj 166 (i osposobila jednu krasnu dvoranu) u kojem su održane radionice suvremenoga plesa (Henrietta Horn) i jazz-dancea (Jorge Vasquez), nego je i kvaliteta prikazanog ugodno iznenadila prisutne, obećavajući neke nove autore, plesače i grupe.

Pozitivna tradicija Platforme je i predstavljanje stranih, a domaćih relativno mlađih autora. Tako nam se 10. svibnja u Kulturnom centru Centra Kaptol koreografski predstavila Ivančica Horvat, vrlo markantna plesačica, koju smo nakon plesnoga projekta Zagreb — Barcelona Prepoznavanje krajolika, čini se, nepovratno izgubili u Španjolskoj. Ona zajednički s Argentincem Gustavom Lesgartom potpisuje i izvodi predstavu Dermico, u slobodnom prijevodu Kožno, od kože. Duet suprotstavlja ženu i muškarca, izvanjsko, tjelesno i nutarnje, emocionalno. I dok se na razini kože, međusobno se (gle!) pokazujući i otkrivajući, privlače, nakon završene, iscrpljujuće igre lovice po krevetu i oko njega, ostaju sami. Kada ona govori o svojoj duši, on hrče, a kad on pjeva svoju emociju, ona mirno spava. Izvođački odlično izvedena predstava dramaturški se čini pomalo površnom, no svakako je iz neke drukčije plesnokazališne tradicije.

Tradicionalna pak Večer stranih koreografa održana 16. svibnja u Komediji započela je solom Henriette Horn Dijalog s pozornicom, stolom, stolicom. Plesačica i koreografkinja koja je uz Pinu Bausch preuzela umjetničko vodstvo Folkwang Tanzstudija podsjetila nas je na radove druge velike dame, sad već antologijskoga njemačkog plesnog teatra, Susanne Linke. Hornova posjeduje snagu i koncentraciju koja svaki pokret i mir čini znakovitim. Nijansiranost u kvalitetama pokreta i gradiranje odnosa s predmetima s kojima je osuđena na bivanje grade suptilnu strukturu iz koje prosijava unutarnja drama.

Prekrasna buntovna nasrtljivost

Iznimnom plesačkom interpretacijom privukao je pozornost i Tomislav Jeličić, koji trenutno živi i radi u Hamburgu u Badisches Staatstheater Karlsruhe. Njegov solo Dva tijela angažirano je muško propitkivanje društvene pozicije i identiteta. S jedne strane onaj koji razara: ratnik, okrutni crni specijalac navučene krinke, s druge umjetnik, onaj koji skida maske, uniforme. U tom grču osobnoga traženja simbolična je scena koja otkriva jednu nogu u vojničkoj čizmi i drugu u plesnoj papuči. Tijekom sola na sceni je stalno prisutna gitara, čini se zaboravljena i nepotrebna. Vrijeme kad muze šute. Skinuvši sve oznake društva, spola i profesije, Jeličić ostaje nag, slab, nesiguran i nezaštićen. (U potpunom kontrastu od agresivnoga tijela s početka.) Sada mu treba gitara. Nježno se njome sakriva i počinje svirati pažljivo izvlačeći svaki ton...

Završnu koreografiju kojom je temperamentno i vrlo atraktivno zaključena Peta Platforma postavio je trenutno nedvojbeno glavni domaći plesni džezer Igor Barberić. Uz sjajnu plesačku potporu Saše Naumov, Irene Belić, Morane Paškiević, Tamare Savičević, Jorgea Vasqueza, Zorana Simkića i Zlatana Spiridonovića, Barberić je zapalio scenu isijavajućom energijom, koja je i angažirana i agresivna i prekrasna u toj buntovnoj nasrtljivosti nabrijanih tijela. Poenta i jest u izvedbi koja je čista i iskrena. Zarazna i neodoljiva.

Maja Đurinović