Za zeleniju deželu

Za zeleniju deželu

Presjek raspona zadaća i kvalitativnih dometa slovenske krajobrazne arhitekture, osim što nas upoznaje sa suvremenim tendencijama te kreativne discipline, u kojoj se najizravnije prožimaju prirodno i od čovjeka stvoreno, prilika je i za usporedbu sa stanjem struke u Hrvatskoj

U bespoštednom nadmetanju za što većom kriškom unosna turističkog kolača Slovenija se, slično kao i Hrvatska, ponajprije pouzdaje u svoje prirodne krasote. Lijepa je naša ovih dana promovirala novi turistički vizualni identitet sa sloganima Hrvatska — svijet različitosti i Mediteran kakav je nekad bio, što je predstavlja kao zemlju netaknuta krajolika i prirodan lijek protiv stresa modernoga doba, a istovremeno susjedna nam se dežela na zahtjevnu turističkom tržištu reklamira kao zelena oaza Europe.

Imati i čuvati

Neupitno je da su obje kampanje utemeljene te da polaze od iste atribucije o netaknutoj prirodi kao najvažnijoj prednosti. No valja istaknuti da postoje stanovite, pa i temeljne razlike, pri čemu ne ciljam na onu evidentnu u vrstama krajolika (naš je glavni adut rajska obala sa tisuću otoka i kristalno čistim plavim morem, dok se susjedi oslanjaju na arkadijski krajolik zelenih brda i dolina), nego ponajprije mislim na razlike u kakvoći odnosa prema prirodnoj baštini. Naime jedinstvena je ljepota hrvatskog obalnog pojasa gotovo isključivo naslijeđena vrijednost, koju nismo znali (ni htjeli) kvalitativno dalje razvijati, prečesto se odnoseći prema njoj, osobito u posljednjem desetljeću, kao nedostojni baštinici, puštajući bespravnoj gradnji da divlja obalom bez reda i plana. U istom su razdoblju naši zapadni susjedi planski sustavno njegovali i razvijali baštinjene krajobrazne resurse, o čemu svjedoči recentna izložba radova slovenskih krajobraznih arhitekata Zapisi u krajobrazu, postavljena u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU do 5. lipnja.

Kako u katalogu naglašava krajobrazna arhitektica Ana Kučan, spiritus movens izložbenog projekta, nije riječ o pukom zbroju radova članova Društva krajobraznih arhitekata Slovenije, »nego je to više izložba krajobrazne arhitekture — struke u čiji je temelj zapisano oblikovanje prostora«. Stoga je izložba dvostruko zanimljiva — kao uvid u recentno stanje slovenske krajobrazne arhitekture i kao edukacija šire javnosti o važnoj ali slabo poznatoj struci.

Krajobrazna arhitektura

Krajobrazna je arhitektura relativno nov pojam za disciplinu čije korijene nalazimo još u prastarim civilizacijama, a vrhunce u razdoblju renesanse, baroka i klasicizma, kada nastaju i dva temeljna povijesna tipa — francuski i engleski park. Razvojem tijekom povijesti mijenjao se i naziv struke — od vrtlarstva, preko vrtne arhitekture i krajobraznog vrtlarstva do suvremenih inačica: vrtne, pejzažne i krajobrazne arhitekture, zatim parkovne i perivojne arhitekture pa sve do parkovne kulture i hortikulture. Termin krajobrazni arhitekt prihvaćen je kao službeni naziv struke deklaracijom Europske udruge krajobraznih arhitekata (EFLA) u travnju 1989, koja definira da »krajobrazni arhitekt planira i oblikuje urbani i ruralni krajobraz u prostoru i vremenu, a zasniva ga na prirodnim pojavama, povijesnim i kulturnim vrijednostima, pri čemu uključuje estetske i funkcionalne, gospodarske i znanstvene principe uz primjenu tehnike te prirodnih i umjetnih materijala.«

Najbolja krajobrazna riješenja teže stvoriti poveznice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, posredovati između prirodnog i artificijelnog te interpretirati podjednako funkcionalno i poetično. Krajobrazna je arhitektura međuprožimanje socio-kulturnih procesa i prirodih resursa, ravnoteža između ekološkog imperativa i umjetničkog izraza, ambijent neposredna dodira čovjeka s prirodom. Njezina je važnost u neprestanu porastu kako zbog nužne zaštite prirode u kontekstu suvremene ekološke krize tako i zbog potrebe ljudi za bijeg iz urbane svakodnevice u prirodni krajolik i zelene oaze mira i relaksacije.

Promjena i prolaznost

Činjenica da je osnovno gradbeno sredstvo — živi biljni materijal, u stalnim mijenama slijedom prirodnih procesa znači da su promjena i prolaznost osnovni parametri pejzažnog oblikovanja. Izmjena godišnjih doba, životni ciklusi, vremenske prilike i vjetrovi, nužno utječu na oblikovanje ili barem moraju biti razmatrani u kreativnom procesu ako se želi istinska kvaliteta. Vremenska dimenzija podrazumijeva da su negativna stanja u životnom ciklusu, poput propadanja i uvenuća, isto tako važna kao rast ili cvjetanje.

Dinamika i promjenjivost prirodnih procesa temelj je raznolikosti te bogatstva oblika, tekstura i boja slovenskih krajobraznih rješenja, a ukorijenjenost u naravi rezultira posebnim vidom slobode, koja se reflektira na uporabu mekih linija i organičkih formi, oslobođenih diktata pravokutne geometrije, tako prisutne u arhitekturi. To je zamjetno kako u zadaćama manjeg mjerila — privatnim vrtovima, gradskim trgovima i parkovima, kao i u velikom mjerilu krajobraznog planiranja. Upravo su u ovom drugom segmentu strateških planova naši susjedi posljednjih godina postigli vijedne rezultate, od prostornih planova na državnoj, regionalnoj i općinskoj razini do trasiranja infrastrukturnih i energetskih magistrala, auto-cesta i dalekovoda, te oblikovanja krajolika uokolo njihovih poteza. Jasno da ni tamo nije sve idealno, da se struka mora nositi s predrasudama i da mnoge ideje ostaju nerealizirane, no pozitivni su pomaci očiti, a ostvarene realizacije svjedoče o ravnoteži zaštitne, ekološke i poetične dimenzije novih krajobraznih struktura.

Presjek raspona zadaća i kvalitativnih dometa slovenske krajobrazne arhitekture, osim što nas upoznaje sa suvremenim tendencijama te kreativne discipline, u kojoj se najizravnije prožimaju prirodno i od čovjeka stvoreno, prilika je i za komparaciju sa stanjem struke u Hrvatskoj, koja se, bez obzira na bogatu tradiciju i nasljeđe, tek treba izboriti za pravo priznanje i dostojan status u društvu.

Ako u segmentu krajobraznog oblikovanja — uređenja javnih zelenih površina, trgova, parkova i perivoja te obnovi povijesnih vrtova, još držimo korak sa susjedima, u okviru krajobraznoga planiranja, presudna za prepoznavanje i očuvanje prirodnih vrijednosti, bitno zaostajemo. Stoga, ukoliko želimo očuvati Mediteran kakav je nekad bio, trebamo iz korijena promijeniti odnos prema obalnom krajobrazu kao temeljnom nacionalnom strateškom resursu.

Vinko Penezić