Za dva panteona

Za dva panteona

Kada je na Opatijskom festivalu 1958. pred mikrofon stala mlada studentica engleskog i njemačkog jezika ljubljanskog sveučilišta i, u svome rodnom gradu, zapjevala Vozi me vlak (v daljave), skladbu isto tako mlada, slovenskog jazz-pijanista, skladatelja i dirigenta, Jože Privšeka, mnogi u gledalištu naslutili su da je riječ o hitu te da pred 22-ogodišnjom djevojkom stoji još mnoštvo takvih nezaboravnih pjesama. Da nisu pogriješili, svjedoči kasnija karijera Beti Jurković, a da će pjesma od prije četvrt stoljeća biti zanimljiva i poslije mlađoj publici, pokazao je ponovni uspjeh te skladbe, sredinom devedesetih, u interpretaciji Anje Rupel.

No, Vozi me vlak, skladba kojom započinje kolekcija iz serije izdanja s izvedbama koje su predstavljale početke hrvatske pop-estrade, bila je samo jedna od osam najuspješnijih pjesama te nezaboravne Opatije, objavljenih na prvoj festivalskoj LP-ploči na našem tržištu, prema riječima urednika edicije, Siniše Škarice, »duboko urezanoj u kolektivno pamćenje domaćih ljubitelja zabavne glazbe s kraja pedesetih«.

Dvadeset naslova pred nama predstavlja nam karijeru Beti Jurković, od spomenute 1958. do 1969 — razdoblje koje će temperamentnoj pjevačici osigurati mjesto u prvoligaškoj ekipi mladih estradnjaka. Ostajući vjerna receptu prvoga uspjeha, Jurković u prvih pet godina karijere pjeva uglavnom na slovenskom jeziku, kako skladbe slovenskih autora, tako i prepjeve inozemnih hitova. Od prvih, publika je osobito dobro primila razigrani cha-cha-cha, Veselo na pot i danas starinski zanosnu Mandolinu, Betinih omiljenih autora, Stiasnyja i Privšeka, a od prepjeva, ističe se klasik Čaj za dva (Tea For Two). Iznimku je činio Zagrebački festival, gdje je pjevala na hrvatskom, skladbe od kojih će se današnjem slušatelju svidjeti šarmantna i vesela Nina, prepoznatljiva glazbenog rukopisa Ljube Kuntarića, i Oglas, autorske trojke Kabiljo, Dedić, Prohaska, a u svakoj glazbenoj zbirci pjesama o Zagrebu svoje će mjesto naći i Betina izvedba skladbe Moj Zagreb.

Skladba Paganini twist, u ovoj kronologiji, predstavlja prekretnicu prema repertoaru naglašeno okrenutu, zahvaljujući popularnosti sanremskih zvukova u našoj sredini, prepjevima popularnih kancona, poput La partita di pallone (Nogometna utakmica) ili Endrigove Io che amo solo te (Ja nisam za drugu ljubav znala), ali i drugim kurentnim hitovima poput Edelweiss iz filma Sound Of Music. Istodobno, Beti Jurković pojavljuje se i kao skladateljica — čak i iz današnje perspektive, vrlo zanimljiv rad, ovdje predstavljen skladbom Ljuljačka. Ipak, vrhunac toga razdoblja Kabiljova je Svemu dođe kraj, gdje glas Beti Jurković već zrači zrelošću vrsna interpreta, čiji uzorni i prodorni mezzosopran krasi suzdržanost i potpuni osjećaj za raspoloženje.

Još jedno vrijedno i zanimljivo izdanje Perfekt Musica, koje nam predstavlja iznimna interpreta rijetke časti ulaska u dva pop-panteona — hrvatski i slovenski.

Velimir Cindrić