Vječna alternativa

45. međunarodni jazz festival, Ljubljana 2004.

Budući da nam je Ljubljana relativno blizo odredište, a s obzirom na činjenicu da neki naši ljubitelji jazza posjećuju tamošnji festival jazza, nije naodmet da se upoznamo i s ovogodišnjim izdanjem te 45-godišnje manifestacije, koja sudi među najstarije u Europi.

Listajući prispjeli info-materijal poslan medijima, uočavamo odmah da u koncepciji i profilu programa gotovo i nema promjena. Sve je prepoznatljivo u konceptu starog (novog!?) umjetničkog ravnatelja Olivera Belopete, poznata i kao dugogodišnjeg direktora jazz-festivala u Skopju. Tri večeri, svaka s dva ili tri koncerta, te već očekivani scenarij angažiranja isključivo ansambala koji izvode pretežito improviziranu glazbu s očitim odmakom od jazza kao takva, a ne daj Bože da se i spomene bilo kakva klasika. Ideja o vječnoj alternativi čvrsto je, već od ranih osamdesetih godina, usađena u glavama onih koji su tada bivše organizatore smatrali konzervativcima, okupljeni u svojim »avangardnim jazz-stajalištima« oko ljubljanskoga Študentskog centra.

Batelićeve cvebe

Najjednostavnije bi bilo zainteresiranima jednostavno predočiti program festivala, pa tko voli nek izvoli, no što u spomenutim info-stranicama bode oči popratni su tekstići — deskripcije pojedinih sudionika, koje ne znače ništa do pukih fraza i floskula lišenih svakog ozbiljnijeg glazbenog temelja, koji bi neupućenim novinarima, pa valjda i onima koji nešto znaju o jazzu, trebali docirati kako valja pisati. Te umotvorine potpisuje stanoviti Mario Batelić, a za one o jazzu neupućene nekoliko cveba: Derek Bailey (prisjećam se njegova nastupa u Bathu) solo-gitarist koji ovogodišnjim nastupom kompenzira svoj prošlogodišnji nedolazak, »radikalni je britanski improvizator«, kvaliteta kojega bi trebala biti sadržana u potiranju nekih temeljnih postulata jazza, norveška grupa Supersilent je »izazovni ili izazivački kolektiv-konglomerat elektronike, eksperimenta i hardcorea (?), koji izvodi isključivo svoju improviziranu glazbu«, također norveški Nils Peter Molvaer, s gramofonom u svom sastavu, »ambijentalna je eterična meditativna mješavina elektronskih stilova i jazza«, talijanski je Luciano Caruso kvartet već po nazočnosti bubnjara U. T. Gandhija kvalificiran za program i tako dalje. No zbog nastupa Pata Methenyja, koji je, zamislite, dugo snimao za njemački ECM, te napose njegova izvrsna kontrabasista Christiana McBridea, ili sad već potrošena nekadašnjeg jazz-avangardista Ornetta Colemana i možda Dona Byrona, organizatori ljubljanskoga jazz-festivala ne bi nikako smjeli svoju manifestaciju nazvati, primjerice »festivalom improvizirane glazbe«, ili možda čak »eksperimentalne glazbe«. U tome ih u načelu ne bi trebale sprečavati ni nove slovenske jazz-snage Fake Orchestra ili Oktet Roberta Jukiča, koji upotpunjuju, kako je rečeno slovensko-europsko-američku programsku koncepciju.

Improvizacija nije jedini element jazza

Nije li Slovenija odnedavno u Europi? Ili se ipak želi naglasiti mala skrivena nota koja bi trebala slovenski jazz razlikovati od jazza najbližih susjeda? Činjenica da nakon zagrebačkih Boilersa, koji na ljubljanskom festivalu prije nekoliko godina nisu, kao ni u slovenskom tisku, najbolje prošli, u Križankama nije nastupila, primjerice nijedna hrvatska jazz-grupa jamačno stoga što nije dovoljno radikalna. Tako možda ima pravo glazbenik starije zagrebačke generacije, koji kritizirajući brojne pozive i angažmane slovenskih džezista u Hrvatskoj, ustrajava na reciprocitetu. U nas često spominjana (Nova) Ljubljanska banka, financijska pokroviteljica festivala, nema, nadam se, utjecaja na festivalski program.

Ljubljana u svojoj kulturnoj ponudi ima i Festival druge godbe, program kojega bi mogao bez pol muke apsorbirati veći dio sudionika i ovogodišnjega 45. međunarodnog jazz-festivala. Ovako, izuzev dva ili tri na početku spomenuta relevantna imena jazza dolazi do programskog dupliciranja, te bi oba organizatora mogla uštedjeti koji tolar ili euro. Ljubljanski je festival jazza u svojim programskim vizijama otišao već davno u smjeru s kojeg nema povratka, bez obzira na to tko je dobio ili će na temelju natječaja (?) dobiti dvogodišnji umjetnički mandat. Prekrasne Plečnikove Križanke imaju srećom prostrano dvorište s dobrom ugostiteljskom ponudom, pivom i vinom, pa će oni posjetitelji kojima nije do kilometarskih, ničim omeđenih ni određenih improvizacija samo zbog improvizacije (improvizacija jest jedan od najvažnijih elemenata jazza, ali ne i jedini!) imati gdje kratiti vrijeme. No onaj godinama već festivalskim programima indoktriniran dio publike, koji je nedavno bio nemilo iznenađen konzervativnošću čak, primjerice, Charlesa Lloyda, svakako će od 1. do 3. srpnja 2004. u Ljubljani doći na svoje.