Valovima prevrtljive sudbine

Valovima prevrtljive sudbine

Upletanje glazbe — kao nositelja emocija, bliskih i dalekih, ljepota krajolika, ali i njegovih opasnosti, straha od ljudi itd. — postaje važno i nezaobilazno, ali uvijek gotovo neprimjetno

Nešto manje od dvadeset godina nakon filma Moja Afrika redatelja S. Pollacka redateljica Caroline Link, također nadahnuta književnim predloškom (u Pollackovu slučaju bio je to roman Karen Blixen, a u Caroline Link roman Stephanie Zweig), snimila je film o Africi jednako poetskoga naslova Nigdje u Africi. Za Pollackov je film glazbu skladao John Barry, a za film Caroline Link gotovo posve nepoznati Niki Reiser. No Reiserovo glazbeno obrazovanje na Berkley College of Music u Bostonu i rad pod mentorstvom Jerryja Goldsmitha i Ennija Morriconea trebali bi imati težinu barem donekle blisku iskustvu skladatelja za filmove o Jamesu Bondu.

U svakom slučaju, način razmišljanja dvojice skladatelja vrlo je sličan. Obojica su skloni melodiji i širini orkestralnoga govora kada je riječ o opisu prostranstava Afrike. Reiser je nešto povučeniji i nenametljiviji od Barryja. No glazbeni je doživljaj drugoga kontinenta i drukčijega načina života i u jednog i u drugog uvijek poetski, romantičan, širok — ukratko, izvire iz glazbenog iskustva Europe 19. stoljeća. Zanimljivo je da Barry na tome ostaje — dapače, povremeno namjerno grabi u veliku riznicu klasicističke literature (za priču filma Moja Afrika posebno su važna djela W. A. Mozarta), dok Reiser ne ide u tom smjeru. Dominacija njegove glazbe prvim dijelom filma omogućuje uočavanje dvaju poetskih ulomaka: jedan je statično-pokretan, poput glazbenih dijelova Philipa Glassa u filmu Sati, a drugi, kao u ritmu duboko skrivena tanga, stidljivo nudi gledatelju ritmove koji bi se mogli shvatiti afričkim. No ni jedan ni drugi broj ne postaju glazba sa značenjem. Nego se te glazbe razvijaju i pretvaraju u niz različitih varijanti — od ekstremno statične glazbe (domorotkinja je odlučila umrijeti i Jettel tu ništa ne može) do zapadnoeuropske gudačke glazbe, koja se neopazice upleće u ritualno pjevanje i postaje njegovim sastavnim dijelom.

Zapravo je taj susret domorodačkog i europskog načina muziciranja bit filmske priče (ista glazba prati i jednu od posljednjih scena obitelji u vlaku koja se nevoljko vraća kući u Njemačku): jer u Africi njemačka obitelj nauči govoriti različite jezike, nauči tolerirati različitost i postaje, po odlasku, sasvim drukčija, ljudskija obitelj od one koja je bila na početku filma. Jedan je kritičar odlično zapazio da ni afrički ni europski dio te glazbe ne teži za dominacijom, nego da oba ravnopravno žive prilagođavajući se jedan drugomu unutar jedne iste glazbene koncepcije.

Inventivnost

Reiser je možda pretjerao u komentiranju filmske priče, kada je uz prvi susret Waltera i Jettel u Africi (on je upravo prebolio malariju, a ona je s kćeri upravo stigla iz nacističke Njemačke) uporabio jednoličan statičan zvuk poput nekog unutarnjeg zujanja. Rješenje bi bilo dobro da se muž i žena toliko vole da su jedva podnijeli trenutke odvojenosti. No, brak između Waltera i Jettel hladan je i svodi se na obavljanje društvenih uloga. Zato je možda tu scenu bilo bolje ostaviti hladnom — bez glazbe. No Reiser je želio biti inventivan, a ta se inventivnost daleko bolje ogledala tren poslije, pri prvom susretu djevojčice Regine i domoroca Owuora. Caroline Link podcrtava važnost susreta usporavanjem slike, a skladatelj stvaranjem glazbe koja je jednako usporena i koja mutno podsjeća na dječju pjesmicu. Ta će kvazipjesmica podcrtati sve važnije susrete bijele djevojčice i crnoga kuhara, a poprimit će posebno značenje u sceni spoznaje da Owuor ne može s njima natrag u Njemačku. Film je prepun bolnih spoznaja i istina koje su tu, a opet se zbivaju negdje drugdje. Upletanje glazbe — kao nositelja emocija, bliskih i dalekih, ljepota krajolika, ali i njegovih opasnosti, straha od ljudi itd. — postaje važno i nezaobilazno, ali uvijek gotovo neprimjetno. Odnosno, bilo bi neprimjetno da je Niki Reiser lošiji skladatelj, a kako nije, glazba udara gledatelja sa svih strana, emotivno ga usmjeruje i nježno ga nosi u svim smjerovima, na valovima pijeska i prevrtljive sudbine.

Irena Paulus