Usisavač i tajna kutija

Usisavač i tajna kutija

Alice Sebold, Ljupke kosti, prev. Gordana Popović-Vujičić, Algoritam, Zagreb, 2003.

Treba li nasilje u svijetu izazivati i nasilje u književnosti? Konkretnije: treba li književnost pisati o nasilju kao fenomenu, ili sama treba biti nasilna, bezobzirna prema sebi? Pitanje zvuči kao retoričko, ali zapravo je bitno. Neki su pisci kritički promatrači mračnoga svijeta (poput popularnoga Francuza Michela Houellebecqa), koji kompleksno zahvaćaju, promišljaju, odnosno opisuju zlo oko nas, neki su pisci suživljeni sa zlom, pretvaraju ga u imperativ, bez intelektualnog odmaka (poput Vedrane Rudan). Najveće drame odvijaju se tiho, pa je psihološki horor katkada ubojitiji od pravoga horora.

Iako je primjera tiha zla, brojnih psiholoških i psihopatoloških problema puna klasična književnost, izdvojimo neke suvremene primjere. Među onima koji pišu o patologiji, ali se pritom nisu odrekli psihologije i estetike, jest i talijanski pisac Niccolo Amanniti, koji je trenutačno među prvim piscima bestselera. Njegov roman Ja se ne bojim (objavljen i u nas, u izdanju AGM-a) opis je stravične otmice i mučenja dječaka, ali je užas svijeta obavijen literarnim velom (tj. u jednoj fikcionalnoj priči osmišljen je, prihvatljiv), odnosno pisac, zbog izdaje ljudi nije izdao i književnost. Taj suptilno napisan roman, kojim se izaziva neko intimno sažaljenje, otpornost prema zlu, a ne kolektivna histerija neke marginalne publike, dramatičnije djeluje na dušu negoli bilo koji suvremeni raspaljeni tekst u kojem je pisanje o ludilu zamijenjeno ispisivanjem ludosti.

Poučan primjer

Dobar, poučan primjer takvim jurišnicima zla (koji osobnu emocionalnu nemoć pretvaraju u krizu književnosti) može dati i američka spisateljica Alice Sebold.

Njezin roman Ljupke kosti, objavljen u biblioteci Zlatko Crnković vam predstavlja zagrebačkog Algoritma, govori o zlu (serijskom ubojici), ali toliko duboko, psihološki prodire u zlo, da nema mjesta površnoj mržnji. Alice Sebold jedan je od onih pisaca koji, i kad se okreću grubu realizmu, ne zaboravljaju estetsku ulogu književnosti, pa ni onu etičku, katarzičnu, koja promijeni ponešto i u spoznajnom obzoru čitatelja. Upravo zato što je na čudesan način spojila nasilje i umjetnost, postigla je isto ono što i Amanniti — uspjeh među publikom i ugled među književnim znalcima.

Razlog popularnosti Alice Sebold dijelom je i njezino osobno traumatično iskustvo (bila je i sama žrtva silovanja, o čemu je napisala roman Lucky — Sretna), ali svoju traumu nije iživjela u trendu i buntu, nego ju je stoički pretrpjela, duhovno uobličila i pretvorila u književno djelo. Umjesto da iživljava zlo, ona isijava misterij zla. Alice Sebold zaista je opravdano prevedena, no opravdanje i ne treba posebno isticati kada je riječ o biblioteci Zlatko Crnković vam predstavlja, biblioteci koja pažljivo servira svjetsku prozu, onu koja je već kritički usvojena u svjetskim književnim krugovima.

Alice Sebold tako je još jedna nova spisateljica koja upotpunjava sliku suvremene američke proze, koja nije siromašna ni na našem tržištu, nakon procvata izdavaštva i hiperprodukcije prijevoda. Tu je Barry Gifford i američka underground-proza (kako se to uobičava reći), potom je tu novi američki obiteljski roman, koji predstavljaju popularni Jonathan Franzen, tu je intelektualistički svijet Don DeLila, tu je i jedna literarno umjerena Alice Sebold. Roman Ljupke kosti prvo je njezino u nas prevedeno djelo, namijenjeno onoj publici koja se ne odaziva olako na medijske preporuke, nego sama strpljivo probire štivo, svjesna što koja biblioteka nudi.

Bez osvetničkog žara

Roman Ljupke kosti neki bi suvremeni pisci, oholi od urbanog života, energije i žargona, vrlo lako mogli proglasiti usporenim, staromodno napisanim romanom, jer u njemu nije nametljiva fabula, nego se provlače doživljaji, bez velikih uspona i padova, ali sa stalnim tihim naponom, koji obuzima cijelo biće čitatelja. Priča započinje ispovijedi djevojčice (iz raja) o tome kako je jednoga dana, u tihome okružju u jednom obiteljskom naselju, ubijena. Njezin duh boravi među živima, pokušavajući nadopuniti zemaljsku prazninu koju je ostavila za sobom te se tako okrutni realizam na zemlji nadvladava, odnosno, ublažava iracionalnim sferama, u kojima smrt zadobiva smisao. No, Alice Sebold nije prešla ni u kakvu naivnost, nije ispisala neku naivnu transcedentnu ispovijed, na tragu planetarno popularne duhovne literature koja forsira kršćansku milost, reinkarnaciju i druge putove new agea. Njezin roman doista je poseban, autorski, bez ikakvih nametljivih poruka — on je kontemplativan tekst koji opisuje nasilje kao psihološki slučaj, a ne kao radnju, što danas čine mnogi pisci koji bukom i vrištanjem nastoje zadobiti što veći broj čitatelja. U romanu Ljupke kosti, iako je potaknut osobnim iskustvom, nema ni najmanje osvetničkog žara ni neke mračne patnje, nego nevjerojatne pozitivne volje da se jeziva priča preokrene na neku drugu stranu, da se čitatelj uvede u spoznajnu pustolovinu, u književni, autonomni svijet, u kojem se oslobađa duh, a blijedi logika zbilje.

Alice Sebold na neobičan način kombinira krimić (policija i obitelj tragaju za ubojicom), psihološki triler (prati se život susjeda — čudaka, odnosno ubojice Susie i ubojice mnoge djece) i duhovnu pustolovinu (cijelu priču gleda s neba, odnosno, o njoj pripovijeda u prvom licu, ubijena djevojčica). Raj nije idealiziran — on je životan, gotovo poput zemlje, kako se ne bi stvorio preveliki raskorak između zla na zemlji i idile na nebu, odnosno, kako priča ne bi zapala u neki kršćanski stereotip i izgubila umjetničku upitnost, snagu. Dva svijeta nježno se prožimaju (dodir je potpun kada duh Susie ulazi nakratko u duh njezine prijateljice, srodne duše), odnosno život i smrt, duh i materija, pojavljuju se simultano, raslojavajući značenja ljudskoga postojanja. Svijet postaje čaroban, sinteza onoga što se vidi i onoga što se ne vidi, a u tom mističnom svijetu zemaljsko nasilje gubi moć. Činjenica brutalne smrti umanjena je u tajnama postojanja. Duše borave među živima, ali ne u obliku klasične fantastike (koja sudara ovostrani i onostrani svijet i stvara efekt šoka), nego u obliku slutnji, uspomena, prizivanja, svega onoga što krhko prepleće realni i irealni život, što u svakom biću boravi zasebno i neizgovoreno. Alice Sebold posve je otvorila prostore svojoj priči, stavljajući tako na ispit svoje pripovjedačke i misaone kapacitete, tražeći samu sebe u književnosti, a ne samo publiku izvan književnosti. Taj ispit, složeni ispit, položila je s vrlo visokom ocjenom, bez ikakvih tuđih skripta, bez ikakvih naputaka trenda ili žanrovske proze.

Ljubav stvara izgubljene spone

No, priča se ipak događa na zemlji — ona teče, traži se ubojica, patnja uništava s vremenom Susinu obitelj, unosi prazninu i u školsku zajednicu, da bi se na kraju sve nekako primirilo, kao da je blagi deus ex machina sve razvrstao na svoje mjesto. Ubojica pogiba pukim slučajem, a majka se ponovno vraća ocu (najvećem privrženiku pokojne djevojčice) i ljubav ponovno stvara izgubljene spone. Radnja se događa usporeno, jer je mnogo važnije osjećanje života negoli fabula, a roman tako funkcionira kao spori usisavač — unosi nas u svoju tajnu kutiju, dok se posve ne odlijepimo od zbilje i ne uđemo u njezin tajni svijet, gdje se pohranjujemo kao privrženici Alice Sebold.

Zaista su neobični razlozi uspjeha neke knjige, čudne su okolnosti koje joj daju ili ne daju život među publikom. Iako nas opterećuju nekom globalizacijom, nekim revolucijama suvremena svijeta, reklama koje bezglavo reklamiraju, ipak iz te galame posve tiho isplivaju neka djela koja sa svim tim nemaju nikakve veze. Amanniti je napisao roman vrlo poetična stila, usporene radnje i ganutljive poente, pa je ipak postao pisac bestselera, iako je Italija puna mladih ljudoždera (predstavnika nove urbanije generacije, inačice naših fakovaca). I Alice Sebold isplivala je na površinu površne Amerike, premda je bila zaronila vrlo duboko — i njezin roman posve je tih, a nešto ga je prenijelo na vrh top-liste. Što je to? Slučaj, ili znanje publike o tome što je ipak vrijednost, a što moda.

Književnost, kako pokazuju ova dva pisca, ostaje književnost, unatoč glasnogovornicima zbilje. Mnogo vike ni za što, a mnogo misli za štošta! To bi mogla biti i poenta knjige Ljupke kosti, u kojoj je nasilje osmišljeno, u kojoj su duh i pero, umjetničkom strategijom, pobijedili dezorijentiranu mržnju.

Ljupke kosti jedan je od najboljih posljednjih prevedenih romana u nas. Biblioteka Zlatko Crnković vam predstavlja upravo je onakva kakve su i knjige koje nudi — književno ugledna, nepristrana, medijski neisforsirana. A sve knjige u njoj jamstvo su umjetničkih doživljaja, bez obzira na trendove koji brzo dođu i vrlo lako mimo njih prođu.

Lada Žigo