Umreženost kao metafora

Umreženost kao metafora

Ipak, postavlja se pitanje da li osjećaj, odnosno stanje umreženosti, nužno vodi prema unificiranosti i gubitku individualnosti ili je možda riječ o upozorenju da interet, mreža sačinjena od tisuću manjih mreža, ne izgubi svoje sadašnje kvalitete liberalnosti i demokratičnosti

U svijetu u kojem glavno sredstvo komunikacije postaje internet, u kojem smo neprestano bombardirani plakatima i reklamama s pitanjima »Imaš li internet?« »Imaš li vezu?« ili sa željom/zahtjevom »Hoću internet!« te u kojem pojam interneta postaje opće mjesto javlja se izložba Ivana Midžića pod naslovom Internet — špaga kroz glavu. Izložba umjetnika mlađe generacije postavljena je u Galeriji SC u Zagrebu, a održava se u razdoblju od 12. do 26. svibnja 2004. Već samim naslovom te konceptom rada umjetnik polemizira s opće poznatim pojmom te ga sadržajno i značenjski problematizira.

Čvrsta mrežna struktura

Mrežu sačinjenu od mnoštva manjih mreža umjetnik razapinje u čitavom galerijskom prostoru na visinu od otprilike sto sedamdeset centimetara. Čvrsta mrežna struktura građena je od špage, a prepleti su različite gustoće. Njihov slobodan tijek prekidaju glave šestorice muškaraca smještenih slobodno u prostoru galerije. Kroz njihove glave prolaze i sijeku se u više smjerova linijski istanjene mase. Glave, a tako i ljudi, postaju dio sustava isprepletenih mreža špaga. Ukupno sedmorica muškaraca rađena su od šupljega gipsa, na koje je zatim navučena gaza prekrivena srebrnom ne-bojom. Trojica su postavljena kao samostalne jedinke, a po dvoje nastupa u paru, u komunikaciji. Bez obzira na varijaciju njihovih pokreta i prirodnost kretnji (siguran korak jednog; zbunjenost, zamišljenost drugog koji prinosi ruku ustima; susret dvojice koji si spremaju pružiti ruke i poluotvorena usta koja upućuju na razgovor; stav ruku drugog para koji ukazuje na žustro objašnjavanje jednog i pasivnost drugog; te naposljetku vezanje cipele u čučnju sagnuta muškarca), njihova lica i tijela unificirana su i tipizirana, te odaju dojam zaleđenosti, ukočenosti, gotovo robotičnosti, koju potencira izbor srebrne ne-boje. Takvim dojmom tipičnosti i neindividualiziranosti odiše i jedini individualizirani lik Midžićeve instalacije. To je muškarac koji je čučnuo da bi zavezao cipelu. Svojom postavom on izlazi/ispada iz umreženosti, prestaje biti dio umrežena sustava. Ali upravo izborom identičnog medija — špage za vezanje cipele umjetnik ga vraća u sustav i time problematizira neizbježnost pripadnosti tom istom sustavu. Osjećaj neizbježnosti umjetnik prenosi i na gledatelja prostornom konstrukcijom. Nizak postav razapete mreže od špage unosi osjećaj nelagode i pritiska u posjetitelja koji se uspravno ili pognuto kreću u galerijskom prostoru između postavljenih likova, sagibajući i uspravljajući glavu unutar mreže. Takvim načinom ograničenog kretanja posjetitelji mogu i sami osjetiti da su umreženi likovima, da su dio umrežena sustava. Ipak, postavlja se pitanje da li osjećaj, odnosno stanje umreženosti, nužno vodi prema unificiranosti i gubitku individualnosti ili je možda riječ o upozorenju da interet, mreža sačinjena od tisuću manjih mreža, ne izgubi svoje sadašnje kvalitete liberalnosti i demokratičnosti.

Iva Pasini