U krugu svjetla

U krugu svjetla

Marie Chouinard ne ilustrira glazbu, nego joj pokretom kontrapunktira. Scenom dominira mrak koji probijaju snopovi svjetla što hvataju plesače u njihovu naizgled bezumnu trku

Marie Chouinard jedna je od najpriznatijih kanadskih plesnih umjetnica, a međunarodnu slavu stekla je još prije dvadeset i pet godina iznimnim plesnim solima. Postavila je pedesetak koreografija, performansa i instalacija, a kritika ističe njezinu virtuoznost, izvornost, snagu i inteligenciju propitkivanja tijela u različitim oblicima pojavnosti. Marie Chouinard osnovala je 1990. vlastitu kompaniju i od onda jednako uspješno postavlja veće koreografije.

Kako je ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa trebao započeti baš nastupom poznate montrealske umjetnice, tako smo upozoreni na njezin rad i status u svijetu, s čime se poklopila vijest o gostovanju Kompanije Marie Chouinard u Ljubljani. Riječ je o Posvećenju proljeća Igora Stravinskog i prvoj, iz 1993, koreografiji Marie Chouinard koja se zasniva na glazbenoj partituri. Posebnost događanja održana 23. i 24. travnja u Cankarevu domu bila je sjajna živa izvedba Simfonijskog orkestra RTV Slovenija pod ravnanjem Ermanna Florija.

Pokrenute pećinske slike

Predstava počinje mrakom, orkestar je vidljiv ispred scene, miran i tih, ali prisutan. Čuje se šum, plesači se polako i naizmjenično došuljavaju na scenu, još bliži puzanju i četveronožnom kretanju, istežu se poput opreznih grifona i vraćaju u mrak. Počinju prolazi dvonožaca, u tom se dijelu ustrajava na dvodimenzionalnom tijelu i pokretu — kao da su pokrenute pećinske slike ili one s grčkih vaza.

U događanje se uvlači glazba. Marie Chouinard ne ilustrira glazbu, nego joj pokretom kontrapunktira. Scenom dominira mrak koji probijaju snopovi svjetla što hvataju plesače u njihovu naizgled bezumnu trku. Uhvaćeni u krug svjetla, ograničeni tijelom i opkoljeni mrakom, oni se zaustavljaju, glazba kipi kroz njihove mišiće, potresa uzbuđena tijela, izlazi kroz udove i pore. Nešto ih tjera, nešto se tajnovito događa, oko njih i u njima, što ne mogu protumačiti. Tako se brzo, u bljeskovima svjetla i u eksploziji pokreta, izmjenjuju sola, tu i tamo neki susret rezultira duetom, ili se nađe grupa, u kojoj opet svatko proživljava svoju priču. S vremena na vrijeme plesači se, inače svi samo u boksericama, pojavljuju s produžecima na prstima, oko ruku i nogu, i te šiljaste izrasline djeluju poput rogova, ili kljova, ili granja. Matamorfoziraju se u stablo, jednoroga, satira uzdignuta falusa, ali tada se gibaju ritualno, više stilizirano, djelujući poganski mistično u pretvorbi i stapanju s drugim oblicima prirode.

I na kraju, iako Chouinard postavlja vrlo specifičnu koreografiju, ona ipak, i s punim pravom, ostavlja prostor za male suptilne citate ili možda točnije omaž Nižinskom, koji je početkom 20. stoljeća postavljajući prvi Poslijepodne jednog fauna (Debussy) i Posvećenje proljeća (kada je isprovocirana publika toliko protestirala da se glazba Stravinskog više nije čula!) kao prvi baletni poganin svoga vremena prilično iznervirao i isprovocirao ukus i mnijenje svojih suvremenika.

Maja Đurinović