Trojino novo ruho

Trojino novo ruho

Naglašeno pripovjedne vizualnosti Petersen se pokazao vještim u predočavanju pojavnosti središnjih likova, kao i u doslovnoj koreografiji akcijskih prizora. Ipak, čini se da je više skrbio o mogućoj grandioznosti toga povijesnog spektakla nego o prikazivanju same priče i junacima

Glasovitost je filma Troja bila očita još od sama stvaranja, i ne samo zbog producentskih ulaganja, nego i zbog činjenice da je posrijedi tema obrađena u glasovitoj interpretaciji starogrčkoga pjesnika Homera. Značenje je Ilijade, epa koji govori o znamenitom ratu Ahejaca i Trojanaca, bio od presudne važnosti u oblikovanju kulture i umjetnosti zapadnih civilizacija, pa nas ne mora čuditi i odaziv filmske javnosti u slučaju suvremene obrade naznačenih događaja.

No, stvaralački se postav filma Troja i ne hvalisa da je njihovo ostvarenje izravna adaptacija Homerova književnog remek-djela. Dapače, djelomice se ograđuje, naznačujući da je tek nadahnut motivima epa, ali je u građi razvidno da nadahnuće obuhvaća i tek nešto manje važno antičko djelo, Vergilijevu Eneidu, te samu povijesnost. Narativno je tkivo Homerove Ilijade, naime, odveć razvedeno da bi njegovo prenošenje u filmski medij bilo učinkovito. Scenaristički predložak Troje, koji je potpisao David Benioff, pravocrtne je strukture, upravo zbog zahtjeva filmske naracije, ali i gledateljeve percepcije. Struktura je to što polazi od uzroka zapleta, preko sukoba, pa sve do završne posljedice početnih zbivanja. Takav pristup Davida Benioffa iskazuje naglašenu disciplinu u oblikovanju dramaturgije, ali zbog nedostatka svrhovite nadgradnje uvjetuje i glavne nedostatke filmske građe.

Troja tako zanemaruje povijesni, ali i mitski podatak o dugotrajnosti sukoba zbog tadašnjih uvjeta ratovanja. Primjena postupka izrazita vremenskog sažimanja učinila se stvaralačkom postavu filma nužnom prije svega da bi se naglasila pojavnost središnjih junaka, pojavnost koja je trebala postati i mitskom. No, to je sažimanje prenaglašeno i zbog toga ne može postati i vjerodostojnim u gledateljevoj recepciji. Zanemarivanjem duljega vremenskog trajanja, a izravnim naznačavanjem kraćega filmska je građa izgubila prigodu uzdići se do razmjera epskog.

Suprotstavljenost dviju zajednica, ahejske osvajačke i trojanske obrambene, predočena je i prostorno. I taj je odnos otvorenog i zatvorenog prostora, njihova neprestanog prožimanja i preklapanja, od iznimne važnosti u razvoju sukoba. Obrambena je zajednica ipak stabilnija, njezina je usuglašenost zbog opasnosti izraženija, iako i unutar nje uočavamo raslojavanje koje naposljetku može postati i uzrokom propasti grada. Osvajačka je, pak, zajednica nagrižena temeljnim suprotnostima, a tek njezino jedinstvo može pomoći i učinkovitu ispunjenju nametnutog zadatka.

U obje je zajednice naglašena opreka junaštva pojedinaca i ustroja zajednice, opreka u kojoj se pojedinci ravnaju prema vlastitim kodovima djelovanja. Temeljnim je filmskim motivom srdžba junaka Ahileja (Brad Pitt) zbog nepravednih postupaka ratnog vođe zajednice Agamemnona (Brian Cox). Ahilejev se akcijski individualizam ne može pokoriti Agamemnonovu prijetvornom političkom djelovanju. I tek lukavstvo Odiseja (Sean Bean) može spriječiti potpuni rasap zajednice.

Suprotnost je unutar trojanske zajednice primarno obiteljska, ali postaje i društvenom. Središnji se junak te zajednice Hektor (Eric Bana) isprva pokorava ustroju zajednice, ponajprije zbog toga što je sin kralja (Peter O’ Toole), ali naposljetku slijedi vlastite moralne kodove. Njegovo je junaštvo suprotstavljeno prvobitno naznačenom kukavičluku brata Parisa (Orlando Bloom), koji se nije kadar nositi s posljedicama svojih postupaka.

Uloga je ženskih likova znatno svedenija i teško nadrasta šturost strukture. Helena (Diane Kruger), koja je bila i neposrednim povodom rata, tek je senzualnim zagovornikom izraženo emotivnog, Andromaha (Saffron Burrows) predstavnica je obiteljskih tradicija, potisnuta u zaleđe junakova djelovanja, dok je tek Briseji (Rose Byrne) dopuštena nešto aktivnija uloga upravo da bi se snažnije ocrtala tragičnost, ali i mitska uvjerljivost središnjega junaka Ahileja.

Takva je pretjerana shematizacija postavke likova također temeljito nagrizla mogućnost postizanja epskog ugođaja, ali i dojma uzvišenosti. Raspored suprotnosti likova jest mitski. I, posvema primjereno, svaki od njih zauzima ispravan položaj u temeljnom filmskom tkivu. Šturost je nadgradnje, međutim, tolika da ni jedan ne uspijeva postati više od prvobitnog arhetipa, ne uspijeva postati i dovoljno uvjerljivim karakterom. Zbog toga ni motivacija njihovih postupaka, kao ni dijaloške strukture, nisu nadrasli puku plošnost. Ne mora nas pritom čuditi ni tek površna učinkovitost izvedbe glumačkoga postava, u kojoj možemo istaknuti tek ovlašne natruhe osobnosti.

Ostaje upitnim koliko je redatelj Wolfgang Petersen bio u mogućnosti nadoknaditi nedostatke predloška. Neupitno je da u izvedbi redateljskih postupaka nema poteškoća, pa ni u sigurnu nadzoru nad djelatnicima zanatskog postava poput snimatelja ili montažera. Naglašeno pripovjedne vizualnosti Petersen se pokazao vještim u predočavanju pojavnosti središnjih likova, kao i u doslovnoj koreografiji akcijskih prizora. Ipak, čini se da je više skrbio o mogućoj grandioznosti toga povijesnog spektakla nego o prikazivanju same priče i junacima.

Tako film Troja, interpretacija povijesnih zbivanja i motiva Homerove Ilijade, ostaje tek površno uspjelim pokušajem prenošenja davnih mitskih struktura u suvremeno razdoblje. Neupitno je da će se uloženi novac višestruko isplatiti, ali podjednako tako upravo bi tržišna usmjerenost mogla prouzročiti i prebrzi zaborav toga filma, filma koji je ostao na pukoj razini nedopunjene strukture.

Tomislav Čegir