Tepanje Solistima

Mario Brunello pripada danas nedvojbeno samu vrhu svjetske violončelističke elite. Njegovo muziciranje zaslužuje epitet kraljevskoga!

U obilju koncerata uvijek je teško izdvojiti samo nekoliko. Protekla dva zagrebačka glazbena tjedna bila su bogata koncertnim sadržajima, među kojima valja barem spomenuti neke o kojima neće biti riječi u ovoj rubrici. Primjerice, recital pijanistice Pavice Gvozdić u Velikoj dvorani Lisinski, održan iste večeri kada su u Hrvatskome glazbenom zavodu muzicirali Zagrebački solisti u spomen na petnaestu obljetnicu smrti Antonija Janigra. Sadržajno je od uobičajene sheme pretplatničkih koncerata odudarao i program nastupa Zagrebačke filharmonije za Muzičku akademiju, koji je ujedno bio i diplomski koncert studenta dirigiranja Filipa Pavišića, a na kojem je izvedeno djelo Phantom No. 3, za simfonijski orkestar mlade skladateljice M. Ivičević. Te se večeri predstavio i sve eksponiraniji mladi violionistički talent Ivo Dropulić kao solist u violinskom koncertu u d-molu Jeana Sibeliusa.

Retuš

Nastup zagrebačkih solista kao hommage a Antonio Janigro bio je razlogom dolaska u Zagreb dvojice Janigrovih bivših studenata, danas svjetski afirmiranih violončelista, Marija Brunella i Giovannija Sollime. Program uokviren Koncertantnim varijacijama Milka Kelemena i Brittenovom Simple Symphony bio je pretežito u znaku skladbi za violončelo i gudače. Tako je Mario Brunello kao solist nastupio najprije u Žalobnoj muzici Paula Hindemitha, a u drugom dijelu koncerta i kao solist u opasno virtuoznoj Temi s varijacijama (Une larme) za violončelo i gudače Gioacchina Rossinija. Sa Giovannijem Solimom svirao je i u Solliminoj skladbi Violoncelles, vibrez!, balatti za dva violončela i gudački ansambl, koja pripada najizvođenijim i najpopularnijim Solliminim skladateljskim ostvarenjima. Sollima se, kao što je i njegov nastup pokazao, danas manje bavi violončelom, a više skladanjem, u čemu izvanredno uspijeva, pa ga se razlogom ubrajaju među danas najzanimljivije i najkomunikativnije skladateljske osobnosti njegova naraštaja. Sollima je inače autor i poznate skladbe za violončelo solo Alone, koju je upravo naša Monika Leskovar prije nekoliko godina sjajno interpretirala na međunarodnom violončelističkom natjecanju u Milanu, na kojem je osim prve nagrade osvojila i posebnu nagradu upravo za interpretaciju skladbe Alone (bila je to, usput rečeno, obvezatna skladba natjecanja). To joj je pribavilo i titulu apsolutne pobjednice natjecanja, pa je pozvana da se pridruži koncertu bivših Janigrovih đaka održanu u povodu tadašnje obljetnice njegove smrti, kao jedini violončelist koji nije izravno izašao iz njegove klase.

Taj, za dio naše glazbene kulture vezane uz Janigra, neosporno zanimljiv podatak, nije se dakako mogao pročitati u tekstovima programske knjižice koncerta Zagrebačkih solista. Kao što se ni u pridodanoj Janigrovoj biografiji nije mogao naći podatak da je on godinama bio profesor violončela na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu, te da je iz njegove klase izašao impozantan broj danas u svijetu nacjenjenijih majstora tog instrumenta. Biografija pak Zagrebačkih solista i dalje je (po prokušanu Cantusovu receptu potrebitoga retuša u ideološko propagandne svrhe), i dalje ostala lišena svakoga datuma, precizna navoda i uopće svake specifikacije po kojoj bi se mogla jasno iščitati povijest sviranja i nastupa tog ansambla. I na ovom koncertu Zagrebački su solisti pokazali vrlo malo od one kvalitete muziciranja po kojoj bi se mogle uspostaviti dodirne točke s nekadašnjim istoimenim Janigrovim ansamblom. A s čijim ga imenom uporno hoće povezati njegovi današnji zaštitnici, koji u javnosti uporno grade svoju sliku lažnih njegovatelja, a ne stvarnih uništavatelja, one zagrebačke glazbene tradicije koja je svoj dugi put polagana umiranja počela upravo negdje šezdesetih godina, nakon što je Janigro, razočaran i ogorčen, zauvijek napustio Zagreb! Cvjetnom uzorku biografije Zagrebačkih solista dodana je još i informacija o dobivanju Porina za slavljenički CD, inače realno posve diletantski diskografski uradak, koji se pojavio u povodu »zlatne obljetnice dvanaest apostola komorne glazbe«, kako Solistima zaneseno tepaju kantusovci! Sve u svemu, na tom protokolarnom koncertu, koji nije prošao bez light-efekata (pozornica je bila osvijetljena u bojama sladoleda, ružičasto ljubičasto razlivene maline i slatkastožute boje vanilije (jesmo li u eri hrvatskog TV-idola ili nismo?!), svečani je nastup Zagrebačkih solista čini se morao biti popraćen i odgovarajućom dozom kiča, neukusa socrealističko-malograđanskoga podrijetla. U cijeloj toj napirlitanoj predstavi više nego skromno djelovali su gosti iz Italije već samom svojom pojavom u jednostavnim tamnim dolčevitama, koji su međutim u umjetničkom pogledu (a to ponajprije vrijedi za eksponiranijega Maria Brunella) ostali kao jedini pravi reprezentanti Janigrove violončelističke škole, talenta i glazbenog ukusa. Mario Brunello pripada danas nedvojbeno samu vrhu svjetske violončelističke elite. Njegovo muziciranje (a on svira s istinskim zanosom i ljubavlju prema glazbi i s upravo aristokratskom samokontrolom, što se posebice čulo u finoći izvedbe Rossinijeve skladbe), zaslužuje epitet kraljevskoga!

Koncert pobjednika

Od ostalih koncerata valja upozoriti na nastup mladih glazbenika u Maloj dvorani Lisinski 17. svibnja kada je održan svečani koncert sudionika 37. tribine Darko Lukić. Pobjednici ovogodišnje Tribine saksofonist su Nikola Fabijanić i sopranistica Valentina Gece, dok je dobitnikom diplome Darko Lukićpostao violončelist Branimir Pustički, a dobitnikom nagrade za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja, klarinetist Bruno Philipp. Treba upozoriti na lijepi glas Valentine Gece, koja je uz izvrsna klavirskog suradnika Marija Čopora posebice oduševila izvedbom ciklusa Candomblé Brune Bjelinskog (uz njih je nastupio i perkusionist Tomislav Kovačić) te posebice sjajnog saksofonista Nikolu Fabijanića u izvedbi šarmantnih Tableaux de Provence Paula Mauricea. Sigurna Linda Mravunac Fabijanić za glasovirom pridonijela je odličnu dojmu što ga je tehnički besprijekoran i vrlo muzikalni Nikola Fabijanić ostavio svojim muziciranjem. Valja na kraju napomenuti da je koncert ostvaren u suradnji s Hrvatskim društvom glazbenih umjetnika. Šteta je jedino što je održan u polupraznoj dvorani, pa samim tim i s minimalnim odjekom. Na organizatorima je da se ubuduće potrude kako bi redovito kvalitetne nastupe sudionika Tribine Darko Lukić učinili privlačnima i široj javnosti.