Sve za pet

Sve za pet

Kao konkretan poticaj za najperspektivnijega koreografa večeri prvi je put uvedena i novčana nagrada

Na petoj Večeri domaćih koreografa predstavilo se 9. svibnja u kazalištu Komedija četvero imena, Andreja Kumpar, Aleksandra Mišić, Jasmina Safić i Zvonimir Kvesić. Ono što smo vidjeli također su četiri različita pristupa u radu na koreografiji, pri čemu se jasno moglo razaznati kodove koje svatko od njih nosi, a vezane uz njihovu plesnu i opću izobrazbu. Kumpar, Mišić, Safić i Kvesić, svaki u svojoj zanimljivoj različitosti, mogu se pohvaliti i time što su prošli do sada najveću konkurenciju pri selekciji, jer se ove godine na Platformu prijavilo čak dvadeset i dvoje koreografa, a što je posebno zanimljivo i ohrabrujuće, prijave su stigle iz različitih dijelova zemlje. Kao konkretan poticaj za najperspektivnijega koreografa večeri prvi je put uvedena i novčana nagrada, koja se dodjeljuje prema mišljenju ocjenjivačkog suda, a njega su činili Irma Omerzo, Pravdan Devlahović i Igor Barberić.

Nagrada je na zatvaranju Platforme dodjeljena Aleksandri Mišić iz Pule. Ona se predstavila dinamičnom koreografijom Sva(t)kodnevno, gdje je prikazala rješenja nastala iz uobičajenih životnih situacija, a sudeći prema kostimu i rekvizitima (traperice, walkman, časopisi, zrcalo, gumeni jastuk) riječ je o životu mladih urbanih ljudi. Pritom se, jedina te večeri, koristila svim potencijalima svojih tehnički odličnih plesača, među kojima je bila i sama. Spretnim slaganjem i izmjenjivanjem dueta, trija i kvarteta, autorica naglašava odnose između prijatelja ili potpunih neznanaca, zatim trenutke čekanja, hodanja, rivalstva i grubosti, zabave i odmora. No, bilo bi možda još zanimljivije da je u svemu doista stavila naglasak na sva(t)kodnevne momente i iz njih izvukla pokret, a time se manje koristila čistim i ponekad praznim plesnim figurama.

Iz razloga što sam prije Platforme pogledala cijelu predstavu Angel 2 zagrebačke autorice Andreje Kumpar mogu reći da je rješenje prikazivanja samo videomaterijala iz predstave za ovu prigodu bila loša, jer taj je video po mom mišljenju bila najslabija točka predstave, a njegova u tom kontekstu objašnjiva nespretnost u smislu kamere i montaže još je više došla do izražaja. Zaista je šteta što se plesači, gotovo svi amateri, za ovu prigodu nisu mogli okupiti, jer je Kumpar upravo iskoristivši njihove posebnosti na sceni postigla najbolje u predstavi te pokazala svoju nemalu kvalitetu.

Ples i zen

Primjena više vrsta mimskog materijala u Jasmine Safić odaje pripadnost riječkoj sceni. Ipak, skrivajući se iza njih, pazeći možda odveć da ne prijeđu u plesni pokret, koreografija Proklizavanja ostavljena je u napornu ritmu. Čitava se izvedba sastoji od praznina i prolazaka troje plesača scenom, koji pri svakom izlasku izvode novu točku zasnovanu na situaciji kakvu plesači u biti nastoje izbjeći, trenutku kada nemamo potpunu kontrolu nad tijelom. Ideja je promišljena i na razini kostima i glazbom, a razrađena je tako da se intenzivira prema kraju. Koreografski jezik Jasmine Safić bio je najdojmljiviji te večeri iz razloga što je gotovo do krajnosti slijedila početnu ideju.

Zvonimir Kvesić poslužio se poznatim koreografskim jezikom, bolje reći plesnim sekvencama (solima) napravljenim u nekoliko suvremenoplesnih formi kakve se mogu vidjeti na klasevima u bilo kojoj plesnoj školi, kao i filozofijom zen-budizma. Njegovi plesači bezizražajnih lica u kostimima napravljenim kao varijacija na temu korektno, baš kao na satu plesa, izvode zadani materijal. Početkom i završetkm koreografije u zen-atmosferi Kvesić mijenja perspektivu prema otplesanim sekvencama. Tjera nas na meditaciju jednostavnim opažanjem plesa, bez mogućnosti mentalnoga komentara, što je temeljna ideja zena i za početak koreografiranja dosjetljivo iskorišteno tehničko znanje. Njegov Solo za pet zatvorio je ovogodišnju Večer domaćih koreografa.

Jelena Mihelčić