Stražari i modeli

Stražari i modeli

Iz perspektive suvremenoga zanimanja likovnih umjetnika za sociološke teme i probleme nestajanja, Zorka Sever bila je multimedijalna umjetnica: slikarica i sakupljačica koja je svoje projekte ostvarivala temeljito i kvalitetno, te im se trajno posvetila

Zorka Sever zaboravljeno je ime slikarice i kolekcionarke, dobre poznavateljice narodne rukotvorne baštine, koja je nepravedno izaostavljena iz popisa slikarica plemkinja, izložbe koja je, inače, sustavno obradila tu temu. Ime Zorke Sever valja ravnopravno postaviti uz imena Slave Raškaj, Vere Nikolić, Marije Novaković, istaknula je Marija Šercar u katalogu Umjetnine iz zbirke Zorke Sever, prigodom donacije općini Popovača 2003. »Ne radi slave, već radi kulturno povijesne istine.«

Brojne nagrade

Zorka Sever bila je i za života velikodušna darovateljica. Dio svoje etnografske zbirke i slike s etnografskim motivima darovala je kutinskom Muzeju Moslavine 1972, kada je tamo imala veliku samostalnu izložbu. Bila je to njezina deseta izložba od 1928, kada je prvi put javno izlagala u Daruvaru, gdje je odmah dobila Prvu nagradu i diplomu. Nagrade je dobila i na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1928 (Grand prix), na Gospodarskoj izložbi u Osijeku 1929 (Prva nagrada i diploma) i na Svjetskoj izložbi u Barceloni 1929 (Grand prix). Naime, Zorka Sever izlagala je izbor iz svoje zbirke narodnih nošnji u postavi u kojoj su se našle i njezine slike portreta u narodnoj nošnji i drugi predmeti. Napravila je izložbu vlastitih preokupacija koji se odnose na ljepotu ugrožene baštine, na autorski način, kako to danas čine umjetnice poput Kristine Leko s apelom za sir i vrhnje, ili Andrea Kulundžić, ili Tanja Dabo. Budući da je tada bila originalna, a njezina je likovna postava izazivala oduševljenje, logično je da je bila prepoznata i nagrađena.

Zorka Sever, rođena pl. Getz, već je kao mlada učiteljica, dok je radila u Potoku, prepoznala svu ljepotu narodnih nošnji i narodnih rukotvorina te je započela svojim, ne prevelikim sredstvima, otkupljivati vrijedne radove. Kako je bila vrlo promućurna, predosjećajući skori nestanak tog bogatstva i ljepote, vrlo je precizno, poput pravoga kustosa, bilježila sve nazive i oblike rukotvornih radova i izvornih djela anonimnih ruku. Iz perspektive suvremenoga zanimanja likovnih umjetnika za sociološke teme i probleme nestajanja, Zorka Sever bila je multimedijalna umjetnica: slikarica i sakupljačica koja je svoje projekte ostvarivala temeljito i kvalitetno, te im se trajno posvetila.

Veze s Ankom Krizmanić

Zorka Sever rođena je 1894. u Popovači kao Zorka pl. Getz. U djetinjstvu se često selila s obitelji. Pučku školu polazila je u Jastrebarskom. Djevojačku gimnaziju i Učiteljsku školu završila je u Zagrebu, gdje se upoznala s Ankom Krizmanić, s kojom se i poslije družila. S Ankom Krizmanić učila je slikarsko-grafičke tehnike kod Tomislava Krizmana. Udala se za imućna glazbenika Josipa Severa. U njihovu se domu okupljala popovačka elita i njihovi prijatelji uz Severove glazbene nastupe. Mnoga obiteljska zbivanja fotografirao je Aleksandar Getz, Zorkin brat, koji je bio strastven fotograf.

Portret Anke Krizmanić koji je naslikala Zorka Sever oko 1910-11. pokazuje sve njezine slikarske odlike: vrlo istančan crtež, svojevrstan perfekcionizam vidljiv u slikanju duge i bujne pletenice mlade prijateljice Anke, moderan osjećaj za otvorenost plohe. Jednako je tako dojmljiv u Zorkinim ranim radovima portret njezine osamdesetogodišnje prabake Josipe pl. Getz, koju je slikala s rupcem na glavi te je greškom u katalogu kutinskog muzeja označena kao žena iz naroda. Oštro oko i fina ruka mlade umjetnice pratili su pozorno sve bore prabakina lica, neobično živih očiju, te fine bjeline koja ostaje otvorena oko razrađene studije lica. Upravo taj rukopis šesnaesto- ili sedamnaestogodišnjakinje ocrtava autoricu koja je vrlo dobro opažala ugrožene ljepote narodnih rukotvorina, jednako kao i zaborav običaja.

Donacija za Kutinu i Popovaču

Temeljnu građu za muzej u Kutini i zavičajni muzej-galeriju u Popovači, djelomično dovršenoj 2003, koje su darovale njezine kćeri, slikarica i pjesnikinja Višnja, te Ružica Sever iz obiteljskog nasljeđa, nije trebalo posebno obrađivati. Zorka Sever zbirku je rukotvorina, jednako kao i vrste vezova, nazive i slično, već opisala i pojasnila u doba prikupljanja.

»Svi su predmeti sustavno, savjesno i precizno oslikani, opisani, atribuirani primjeri iz moslavačkog života, viđeni kroz kaleidoskop tradicionalnog etnografskog blaga«, napisao je prof. dr. Bogdan Mesinger. »Kao istraživač bila je sama za sebe čitav tim. Od postelje do peče, od peče do poculice, oplečja, parte i pregače, od uzoraka do cjeline, od cjeline do životnih scena u kojima se odaje i očituje plemenitost puka ona je bila etnograf i slikar, lingvist i pripovjedač, pjesnik i izvještač.«

Portreti poznatih suvremenika

Slikarstvo je podredila trajnom zanimanju za ljude i običaje svoga kraja. I cvijeće iz svoga vrta slikala je gotovo dnevnički s iznimnim osjećajem za boje. Naslikala je više od šesto lica, poznatih i anonimnih ljudi: od Anke Krizmanić (1912), don Frane Bulića, dr. Jaroslava Havličeka (1925), mlinarice Bare Misarić (1919), kravara Orsaga (1925) do Grosice. Grosica pripada ciklusu nastalom 1946-1949. u logoru u Požegi, gdje je naslikala više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Naime, u logoru je odsjedila s obitelji, nakon društvenoga prevrata, nesrećom i nepravdom, poput mnogih veleposjedničkih obitelji. Ali, i nakon logora, kada je započinjala graditi novi život, Zorka Sever je, po pričanju njezine kćeri pjesnikinje i slikarice Višnje Sever, zadržala životni optimizam i radost za ljepotu prirode, narodno umijeće i umjetnost. Umrla je u Zagrebu 1972.

Branka Hlevnjak