Stotinu stranica talenta

Stotinu stranica talenta

Mark Twain, Tajanstveni stranac, prev. Ivica Strujić, Hercegtisak, Split / Široki Brijeg, 2003.

Tajanstveni stranac kultna je novela Marka Twaina. Svima koji su se dosad s njom susretali jedno je zajedničko: obično je nisu nalazili u povijestima književnosti ili teorijskim priručnicima, nisu za nju čuli na mjestima gdje se akademski kanonizira i normira ono što je vrijedno čitanja ili analize. Za novelu su najčešće doznavali preporukom i kruženjem dvaju dotad dostupnih i starih prijevoda, čiju je pohabanost od učestala čitanja dodatno ugrožavala činjenica da su štampane na kriminalno lošem papiru, onom rezerviranu za rotoizdanja s kioska šezdesetih. Unaprijed markirana prema žanru, kvaliteti i mjestu gdje je, mislili su autoriteti, jedino i pripadala.

Novela je prvi put objavljena nakon Twainove smrti i svojevrstan je duhovni testament velikog američkog prozaika i humorista. Radnja se zbiva potkraj šesnaestog stoljeća u Austriji, koja je »još bila daleko od svijeta i usnula — u Austriji je još bio srednji vijek i obećavao je da će tu zauvijek i ostati«. U toj endogamijskoj i praznovjernoj sredini pojavljuje se stranac imena Philip Traum. Trojicu dječaka zainteresira njegova čudna pojava te se zaprepaste kad shvate da je sposoban činiti različita čudesa: stvarati ljude od zemlje i poigravati se s njima, predvidjeti događanja i točno znati što je komu na srcu i u glavi.

Aristokracija neuništivih

Traum je ni manje ni više nego Sotonin nećak, pali anđeo i besmrtnik koji će u kratkom, ali za mještane toga sela sudbonosnom, posjetu prouzročiti mnogo nevolja, ponajprije zbog prevrtljive ljudske naravi i ljudskih slabosti. Pripadnik aristokracije Neuništivih kao pravo besmrtno biće ne razlikuje dobro od zla te je spram događaja u ljudskom svijetu savršeno ravnodušan. Bolest zvana moralno osjećanje u alpskom zaseoku Eseldorf zahvatit će tu jadnu ljudsku rasu i Traumu priuštiti malo zabave prije nego što se zaputi u neki udaljeni kutak naše galaksije da bi ondje proveo mali odsječak vječnosti, koja mu kao besmrtniku stoji na raspolaganju.

Snaga i dubina Tajanstvenog stranca ne nalazi se samo u Twainovu majstorskom umijeću pripovijedanja, u žanrovski privlačnu sižeu, provokativnim tezama ili pesimističkom završetku (a on je vjerojatno jedan od najmračnijih u književnoj povijesti). Novela je snažna samo kao cjelina svega navedenog, samo kao cjelovito, određenim konceptom zaokruženo i dovršeno djelo. Twain od njega ne čini meditativni traktat o besmislu postojanja i ne koristi se njime kao pamfletom za popularizaciju vlastitih filozofijskih ideja, koje bi tobože koincidirale s duhovnom situacijom vremena (prvo izdanje izašlo je 1916). On ne ispisuje jednu moguću ontologiju zla — a ona je itekako provokativna tema — nego postavlja moralnu ravnodušnost kao etički kriterij i time otvara mnogo dublja pitanja. Doista, svijet Eseldorfa lišen je teleologije, svijet je to bez Boga, ali sa stanovitom dozom determinizma. To je svijet u kojem »samo lud čovjek može biti sretan«; stvoren je da bi bio prepušten sam sebi, na vlastiti užas i sramotu. Tema koju su obrađivali svi od srednjovjekovnih teologa, preko Dostojevskog pa sve do Nicka Cavea (postoji li Bog koji intervenira?) U Twaina je osnova djela.

Ružan i blesav san

U završnom poglavlju pesimistične simfonije glavni junak i ujedno pripovjedač, dječak Theodor (čija se simbolika imena lako dade otčitati kao i ona Philipa Trauma) u razgovoru sa Satanom shvaća da je sve samo »jedan ružan i blesav san« te da ne postoje ni on ni čudnovati stranac: »nema nikakvog Boga, nikakvog svemira, nikakve ljudske rase, nikakvog zemaljskog života, nikakvog raja, nikakvoga pakla. A i ti sâm tek si misao — jedna nestalna misao, nekorisna misao, beskućna misao koja, zaboravljena, bespomoćno luta praznim vječnostima!« Tako pesimističan i ontološki radikalan stav zapadnjačka misao dotad nije artikulirala; jedino čemu se donekle približila bila je neka vrsta relativnog ništavila i praznine čija je paradigma hegelijanski sustav, u kojem je pesimizam izgnan za volju vječnog Apsoluta.

Biografski gledano, često se kao poticaj na pisanje ovog djela navodi smrt Twainove žene i dvije kćeri; njegova mizantropija obrazlaže se tragičnim životnim okolnostima zbog kojih je odjednom ostao bez onih živih bića do kojih mu je u životu najviše bilo stalo. No Twainov opus u cjelini je gorak i opor. Iako ponajprije poznat po humorizmu, legendarnom Tomu Sawyeru i otrovnim mislima, odnosno lucidnim aforizmima (koje odnedavno imamo i u domaćem prijevodu), u djelima koje je ostavio često izvire nešto vrlo mračno i neuhvatljivo, praznina koja je nadomještena humorom samo zato da bi bila nevidljiva i skrivena. U Tajanstvenom strancu ona se u potpunosti razotkriva, otkrivajući i nevjerojatan Twainov književni talent i sposobnost da na stotinu stranica rekapitulira ono za što su filozofima trebala stoljeća. Ovaj fantazijski Trauerspiel smješten na alpske vrhunce vječnoga i nikad dovršena srednjeg vijeka i danas se — gotovo čitavo stoljeće nakon nastanka — čita s neskrivenim oduševljenjem, ali i užasom. Upravo stoga što Twain među svoje otrovne aforizme ubraja i ovaj: »Trebalo bi žaliti žive, a zavidjeti mrtvima.«

Tonči Valentić