Radikalno destruiranje

Radikalno destruiranje

Otac trasha, moderni Ed Wood — John Waters, underground je avangardni filmaš koji je od najranijih, po principu kućni video-uradaka (Pink Flamingos — 1972) do onih holivudskih, za zrnce primjerenijih mainstream senzibilitetu (Hairspray — 1988, Plačljivko — 1990), ostao vjeran niskom budžetu i šokantnosti kao dvjema konstantama njihova oživotvorenja, baš kao i svojevrsnoj auri (nesporno simpatičnog) amaterizma kakva ih okružuje. Ništa manje od ekscesa i ekstremnih provokacija ne može se ni očekivati od čovjeka koji je kao dijete sanjao o krilu Williama Castlea radije negoli onome Djeda Božićnjaka, te kao poodrasli mladić iz znatiželje pohađao rehabilitacijsku terapiju za ubojice; a takav tip ’nezdravo-opsesivne’ zaigranosti vidljiv je i u njegovome posljednjem uratku — Cecil je poludio. Farsa je to o terorističkom gerilskom filmskom kultu i njihovome vođi ’s vizijom’ o čistom filmu, koji međutim u obrani svoje ideje ne preže ni od umorstva — kao preslike integriteta i idealizma nezavisnog filma u odnosu na holivudski mainstrem komercijalizam. Takvo radikalno destruiranje, međutim, ostaje bez britke subverzivnosti redateljevih prijašnjica, te osim nekoliko zgodnih rečenica ali i nesporno — motiva i trenutaka, te premise na nivou skeč-dosjetke elaborirane na način kućnog videa, uglavnom ostaje slabašan, rijetko provokativan, varijacijski repetitivan (odnosno bez naracije) uradak, ali ipak i kao takav pružajući žilav otpor društveno-političkim, korektnim i respektabilnim, konzervativnim otrodoksijama.

Katarina Marić