Putovi sudbine

Putovi sudbine

Bezbroj je puta ponovljena premisa domino (Butterfly) efekta, odnosno teorija kaosa po kojoj lepet leptirovih krila na jednom kraju svijeta može izazvati silan vihor na drugom; no koja ovom filmu ipak služi samo kao zgodna ideja na kojoj nadograđuje vlastite scenarističke igrarije — nikako kao potporanj u istraživanju iste. Koliko alternativnih evolucija individue cirkulira simultano? Kako prerazmještanje vremenskoga tijeka može rezultirati otkliznućem u paralelnu stvarnost? Pitanja su to na koja dvojac Bress/Gruber (zaslužan za još jedan film o misterioznim i nedokučivim putovima sudbine — Put bez povratka 2, no samo u svojstvu scenarista) ne daje odgovor, radije se zadržavajući na samom zornom prezentiranju tih različitih opcija u kojima se pojedinac može naći (u ovom slučaju talentirani mladić Evan, po otkriću sposobnosti putovanja u prošlost, revidira istu kako bi u sadašnjosti izazvao najbolju moguću verziju koja iz nje može proizaći, vezanu za živote (i smrti) njegovih prijatelja i rodbine).

Modifikacija pritom ni u jednoj od njih ne prolazi bez zlostavljanja djece i(li) životinja, amputiranih udova, ubojstava i samoubojstava te sličnih grozota, čime film postaje blizak žanrovskoj odrednici fantastičnog horora. Ta ambiciozna ekstremnost, međutim, ne pridonosi njegovoj koherentnosti. Dapače. Jer iako Domino efekt pokušava biti puno toga, u većini ne uspijeva — kako zbog vidljivih rupa u priči, tako i zbog isuvišne repetitivnosti — rewind/forward solucija koje se nude glavnome junaku (čime posebice ispašta završetak, koji bi bio puno funkcionalniji da je zaključen jednim od dva pretposljednja rješenja junakove sadašnjosti; no finaliziranje njegovim smještanjem u ludnicu ili bogaljenjem međutim bilo bi poprilično otkliznuće od mainstrema što si filmski autori očigledno nisu željeli priuštiti). Stoga je njegova gledljivost, iako iznenađujuća, upravo zbog učinkovite elaboracije barem shvatljiva.

Katarina Marić