Privid nedovršenosti

Privid nedovršenosti

Svaki crtež se, na neki način, osim jednostavnošću i redukcijom osobnosti, može nazvati i monumentalnim, jer se rezultat njegova nastojanja da crtežom ujedno tumači sliku i skicu čita kao svojevrstan hommage čovjeku

Zagrebački talijanski institut za kulturu u Preobraženskoj ulici kraj Cvjetnoga trga predstavio nam je u sklopu Malih izložbi velikih majstora, milanskog umjetnika Ernesta Treccanija. Izložba se sastoji od petnaest crteža srednjih i manjih formata, najčešće kombiniranih tehnika. Umjetnik, rođen 1920, živio je burnim životom, u kojem je borba za slobodu i prava malog čovjeka česti uzrok sukoba s okolinom, ali i vječno nadahnuće i obilježje njegova slikarstva. Vrlo rano dolazi u dodir s avangardnim strujanjima u umjetnosti, što će se jasno odražavati na njegovim djelima, a tako i na ovih petnaest crteža. Kustosica izložbe, Marina Pizziolo, ujedno je i ravnateljica milanskog Muzeja Treccani te Arhiva Corrente u sklopu istoimene fundacije, nazvane prema časopisu »Corrente« koji je pak početkom rata bio zabranjen, a i Treccani se pridružio komunistima u ilegali.

Skica i slika

Treccanijevi crteži nastali u rasponu od šezdesetih do devedesetih godina, redom su crteži likova, figura, majki s djecom, djece, portreta i lica, ljudi koji sjede... Sve te crteže obilježava jasan taman ili crven potez tuša ili olovke, prepoznatljiv obris koji se upotpunjuje bojenim, akvarelnim ili pastelnim plohama i linijama ne bi li ih naglasio i potvrdio. Tako se na primjer u crtežu Figura feminile con profilo blu i iz naslova zapaža Treccanijeva želja za akcentuacijom pojedinih dijelova motiva poput profila, usana, kose, odjeće, djeteta, zeca ili slično. Crteži tako postaju svojevrsne skice u kojima Treccani ne mari za grešku koja izvire iz brzog poteza pa se i gotov crtež, obješen na zidu, doima nedovršenim. Privid nedovršenosti vidljiv je i na ostalim djelima, iako Treccanijev crtež odiše jednostavnošću. Osobne crte izuzete su iz djela, lica su to nama neprepoznatljivih žena, muškaraca i djece. Tim više što u nekim crtežima Treccani i ne pokušava dati pojedinim likovima ljudsku fizionomiju, nego lice ostavlja potpuno praznim, kao što vidimo na jednom od crteža, Figura seduta. Svaki crtež se, na neki način, osim jednostavnošću i redukcijom osobnosti, može nazvati i monumentalnim, jer se rezultat njegova nastojanja da crtežom ujedno tumači sliku i skicu čita kao svojevrstan hommage čovjeku.

Njegovo skretanje iz realizma u poetičnije izričaje nije vidljivo samo u tematici, nego i u vrlo blagim mijenama u konačnim rezultatima, poetičnim prikazima majki s djecom, figurama koje samo sjede... Posvećenost ljudskom liku jedna je od konstanti u njegovu umjetničkom stvaralaštvu. U raznim crtačkim tehnikama, u razdoblju od četiri desetljeća, kako su stvarani ovi crteži, središnja se tema nije odveć promijenila. Akcenti toplih i hladnih boja stapaju se s tankim potezima i obrisnim linijama, a crteži postaju nikad dovršena kulisa na koju bi trebale doći plohe raznih boja. Dojam skicoznosti koji možemo pročitati u svakom crtežu nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost i ne bismo ih tako olako mogli opisati kao crtačke studije. Naime, griješili bismo. Treccanijeva jednostavnost i crtačka monumentalnost, u kojima on i crta i slika, te objema radnjama pridaje jednaku pozornost, izdiže ga daleko iznad studija.

Marko Kružić