Posveta bliskom prijatelju

Posveta bliskom prijatelju

Boorman ispravno zapaža da je Marvin bio glumac iznimne tjelesne ekspresivnosti, umjetnik koji je neprestano nastojao pokretima i gestama zamijeniti dijaloge, stvoriti metafore svojstvene filmskom mediju i njemu primjerenu načinu izlaganja priče

Engleski redatelj John Boorman vjerojatno je najprikladniji izbor za stvaranje filmske biografije slavnoga glumca Leeja Marvina, kako zbog umjetničkog intenziteta njihove relativno kratke profesionalne suradnje (riječ je o filmovima Point Blank i Pakao na Pacifiku), tako i u općeljudskom kontekstu, budući da su desetljećima bili bliski prijatelji. Njegov televizijski dokumentarni film Lee Marvin: osobni portret dovršen je cijelo desetljeće nakon Marvinove smrti, vjerojatno i zbog toga da bi s većim vremenskim odmakom mogao detaljnije obuhvatiti i ispravnije protumačiti njegovu složenu ličnost. U skladu s takvim nastojanjem u Boormanovu dokumentarcu, koji isječke iz znamenitih filmova (Fordovi Čovjek koji je ubio Liberty Valancea i Donovanov greben, Silversteinov Cat Ballou, Langova Velika vrućina, Benedekov Divljak i drugi) povezuje s arhivskom građom i izjavama ljudi koji su s glumcem bili u prisnoj vezi, uočljive su tri perspektive.

Prva je redateljeva i odnosi se na viđenje njihove profesionalne suradnje. Boorman ispravno zapaža da je Marvin bio glumac iznimne tjelesne ekspresivnosti, umjetnik koji je neprestano nastojao pokretima i gestama zamijeniti dijaloge, stvoriti metafore svojstvene filmskom mediju i njemu primjerenom načinu izlaganja priče. Pritom mu je ratno iskustvo iznimno pomoglo u kreiranju uloga za oba Boormanova filma. To je prilično uočljivo u Point Blanku, gdje glumi deziluzionirana pojedinca koji je dotaknuo dno i koji nastoji ponovno postati čovjekom, a osobito u Paklu na Pacifiku, budući da je kao pripadnik postrojbi marinaca osobno iskusio gorčinu bitaka na pacifičkim otocima, gdje je prilikom jedne invazije teško ranjen.

Kršenje ustaljenih normi

Druga je perspektiva Marvinovih štovatelja iz struke, glumca Williama Hurta (koji se s Marvinom sprijateljio na snimanju Aptedova Parka Gorkoga) i kultnoga redatelja Jima Jarmuscha. Hurt izdvaja Marvinovu susretljivost i kolegijalnost, a ističe njegov glumački pristup, koji podrazumijeva kršenje ustaljenih normi, ali ne zbog privlačenja pozornosti nego iz razloga izbjegavanja stereotipnih rješenja. Zahvaljujući Boormanu saznajemo da je Jarmusch, koji u samo nekoliko rečenica uspijeva sažeti esenciju Marvinova glumačkog svjetonazora, zajedno s Tomom Waitsom osnovao udrugu Sinovi Leeja Marvina. Jarmusch zaključuje da u Marvinovim ulogama ispod površinske žestine i grubosti gotovo uvijek nadire humanost i prigušena nježnost. Pritom njegova lucidna opažanja ponovno potvrđuju tezu da je nadahnute umjetničke izvedbe nemoguće zasnivati na jednodimenzionalnom pristupu i crno-bijeloj orijentaciji, složenost i dubina izraza postiže se prožimanjem dijametralno suprotnih stanja.

Najzad, tu je i najintimnija perspektiva, predočena izjavama Marvinove supruge Pamele i najbližih prijatelja, koja svjedoči o Marvinovoj osobnosti i privatnim sklonostima. Zanimljivo je da Boorman kao ishodište Marvinova životnog puta uzima njegova ratna iskustva, koja su ga temeljno odredila u privatnom i profesionalnom planu, a spomenutu tezu uspijeva solidno razviti u narativnom smislu. Njegov je filmski portret, ponajprije po ozbiljnosti pristupa i razradi tematike odnosa redatelj-glumac, sličan ostvarenju koje je, spletom okolnosti, također prikazano na televiziji u razmaku od nekoliko dana. Riječ je o Herzogovoj dokumentarističkoj posveti svojem najdražem neprijatelju Kinskom. Dakako, kreativna suradnja Herzoga i Kinskog ipak je poprimala dramatičnije razmjere, pa u skladu s tim i Herzogov dokumentarac ostavlja intenzivnije dojmove.

Elvis Lenić